Zdravka i Mirko Imre Kekenjseke, zaljubljenici u rode iz Bok Jankovca kod Gradiške, ovaj kišni maj nisu dočekali u svojoj bajkovitoj kući.
Bolesni su, otišli su u Njemačku na liječenje. Prvi put nakon mnogo godina, ni rode se nisu vratile na njihovo imanje. Kao da slute da ih tamo niko ne čeka.
Njihova rođaka, koja se na telefonski poziv javila iz Beograda, predložila je da odemo do kuće i da provjerimo, da li su se rode, koje Zdravka i Imre mnogo vole, vratile u svoja stara gnijezda.
Otišli smo u Bok Jankovac i uvjerili se: rode se nisu se vratile. Gnijezda, koja su izgradili Gradiški komunalci, su prazna, a kuća porodice Kekenjseke zatvorena.
Nema nikoga, ni u blizini: ni roda ni ljudi.
I ptice su, izgleda, osjetile da domaćini nisu kod kuće. Da u kući ne gori vatra.
Na nekad idiličnom imanju povisoka trava. Danima pada kiša. Danima je tiho i tužno.
Ranijih godina rode su se vraćale, najkasnije do kraja marta. Ove godine ih nema. Nema na toj adresi ni ljudi, koji su živjeli za mir, za ljubav među ljudima i životinjama. I to svakog dana u godini, a ne samo na Međunarodni dan zajedničkog života u miru, koji se danas obilježava širom svijeta.
Prijatelji vjeruju da će se Zdravka i njen suprug Imre Kekenjseke, kojeg su komšije i rođaci, po narodski, nazvali Mirko, uskoro vratiti kući. I da će se sa njima na imanje vratiti i dječja graja i radosni žamor veselih gostiju. I naravno, rode.
Podsjećamo, prije godinu dana Srpskainfo je pisala o lijepo uređenoj kući, vrtu punom cvijeća i zelenila, o obližnjim njivama i šumarcima u Bok Jankovcu, koje penzioneri Zdravka i Mirko, povratnici iz Nemačke, dijele sa rodama.
Čitaoci su mogli uživati u nesvakidašnjoj ljubavnoj priče Srpkinje iz Potkozarja i Mađara iz Bačkog Gradišta u Vojvodini, koji su se sreli i zavoljeli u Njemačkoj, pa se pod stare dane, skućili u Bok Jankovcu.
Rode su neizostavan dio te priče. Ove ptice Zdravka i Mirko dočekuju u proljeće, hrane ih, čuvaju, postavljaju bandere i stubove da na njima rode lakše sagrade gnijezda i othrane ptiće.
Štitili su ovo dvoje dobrih ljudi svoje rode od grabljivaca, liječili ih kad bi bile povrijeđene, pratili svaki njihov let u naselju, prebrojavali mlade… A krajem avgusta svake godine bi ih ispraćali na dalek put, u toplije krajeve.
Ljubav prema rodama, Mirko je stekao još kao dječak u starom zavičaju, pa ga prenio i na suprugu Zdravku. Ona je svakodnevno kupovala girice i drugu hranu za ove ptice. Nikad Mirko i Zdravka ne bi doručkovali dok prvo ne nahrane rode.
– Rode me, ujutro, čekaju ispred vrata, u vrtu, da ih nahranim. Cijelo jato se ovde gnijezdi i sa nama dijeli isti životni prostor. Ovo je naša i njihova zajednička kuća, livada, dvorište… Sve rode koje ovdje lete, a ima ih mnogo, smatramo svojima – ispričala nam je tada Zdravka.
I ovog proljeća, svi su u Bok Jankovcu iščekivali povrtatak roda. Ali gnijezda su ostala prazna.
Zdravka i Mirko su zbog bolesti otišli u Njemačku, gdje su zaradili penzije. Nisu dočekali susret sa svojim rodama.
A njihove omiljene ptice, kažu komšije nisu sletjele u gnijezda, jer nisu vidjeli svoje dobrotvore.
– Doletjele su neke rode, vjrovatno su čekale Zdravku i Mirka, pa su nakon nekoliko dana odletjele dalje – pričaju mještani.
Samo jedna roda deformisanog krila, povremeno dolazi, hoda po dvorištu porodice Kekenjeske, tužno gleda u kućna vrata, pa i ona ode.
To je Zdravkina i Mirkova ljubimica, koju su dugo liječili, a potom pustili u prirodu. Ona svoje spasitelje nije zaboravila.
Izvor: srpskainfo
