Procedura opoziva gradonačelnika Bijeljine Ljubiše Petrovića ponovo je uzburkala političke duhove u Srpskoj, a referendum o opozivu zakazan za 19. mart predstavljen je u javnosti kao prvorazredan politički događaj od čijeg ishoda bezmalo zavisi budućnost ne samo Bijeljine nego i šire.
Takvoj atmosferi najviše je doprinijela retorika pojedinih opozicionara u Srpskoj koji su, nakon debakla na opštim izborima prošle godine, opoziv Petrovića doživjeli bukvalno kao pitanje sopstvenog političkog opstanka. Činjenica jeste da će postojeća opoziciona elita u Srpskoj vjerovatno završiti političku karijeru na prvim sljedećim izborima bez obzira kakav ishod bijeljinskog referenduma bio, jer su demonstrirali neviđenu nekompetentnost, neslogu i neozbiljnost, ali su dobrim dijelom u pravu da bi dodatni poraz u Bijeljini još sigurnije zapečatio političku sudbinu te i takve opozicije. Za Republiku Srpsku i njenu politčku scenu, odlazak te i takve opozicije u istoriju bio bi dobra stvar i sa tim bi se složila većina, ne samo vladajućih, nego i opozicionih birača koji su siti neuspjeha dosadašnjih lidera opozicije.
Međutim, sva ova simbolika i uticaj bijeljinskog referenduma na ukupnu političku scenu u Srpskoj kao da je zamaglila suštinu i ono oko čega se u Bijeljini zaista postavlja pitanje, a to je: da li je Ljubiša Petrović opravdao očekivanja, radio u skladu sa zakonom i da li zaslužuje da ostane gradonačelnik ili da bude opozvan, kako to misle predlagači opoziva?
Pokušajmo dati odgovor na ovo suštinsko pitanje, koje je u stvari i jedino važno. Ljubiša Petrović sa aspekta rukovođenja Bijeljinom i rezultata nema posebno čim da se pohvali. Sistem se manje-više „kotrlja“. Nema tu nijednog velikog projekta, nema ni nekih suštinskihj rezova, niti promjena u načinu rukovođenja koji bi građanima donijeli neku bitniji promjenu koju mogu da osjete u som životu, kvalitetu gradskih usluga niti svojim novčanicima. Nema ni značajnijeg nazadovanja, ali u ovom aspektu Petrović definitivno ne može dobiti visoku ocjenu.
Kada je u pitanju zakonitost rada, tu tek počinju ozbiljni problemi po Ljubišu Ptrovića. Naime, osim sve sile primjedbi koje je skupštinska većina u Bijeljini navela u formalnoj inicijativi za opoziv, a od kojih je dobar dio zaista osnovan, dok je jedan dio objektivno plod političkog „nadgornjavanja“ za koji su jednako krivi i Petrović i većina, postoji još suštniski krupnih i nedopustivih propusta Ljubiše Petrovića.
Prvi je eksplozija nezakonite prakse partijskog i klijentelističkog zapošljavanja u Gradsku upravu i gradska preduzeća, gdje je Petrović vjerovatno rekorder. Petrović je, naime, primio oko 200 novih radnika, uglavnom po sistemu „na određeno bez konkursa, pa poslije konkurs kad se sve dobro naštima“, čime je dostigao Draška Stanivukovića u Banjaluci. Kada se uzme u obzir da Banjaluka ima gotovo duplo više stanovnika onda vidimo da je i Petrović duplo „nadmašio“ Stanivukovića u ovom nezakonitom nadmetanju.
Drugi ogroman propust desio se prošlog ljeta tokom suše koja je pogodila Semberiju. Gradonačelnik Petrović je tada uredno obilazio njive i slikao se sa poljoprivrednicima, bio izrazito aktivan na Fejsbuku, te na temi solidarnosti sa zemljoradnicima objavio desetine izjava, saopštenja i medijskih nastupa. Čak je prije nekoliko dana i optužio resorno Ministarstvo poljoprivrede zašto seljacima ne isplaćuje štetu od suše?! Sve bi to bilo u redu i legitimno politički da nije jedne „sitnice“. Naime, da bi institucije države mogle na zakonit način da priteknu u pomoć oštećenim poljoprivrednicima, prvi i osnovni preduslov je da sistem konstatuje činjenicu da je nastupila elementarna nepogoda. U konkretnom slučaju, da se proglasi stanje elementarne nepogode zbog suše i time stvori zakonska pretpostavka i za pomoć i za naknadnu evidenciju i isplatu štete. Uprkos pozivima i apelima Ljubiša Petrović to nije učinio. Time je direktno prekršio zakon i direktno oštetio semberske seljake. Ministarstvo poljoprivrede sada jedini osnov za isplatu štete Sembercima ima kroz institut vanrednih pomoći, dok bi sa proglašenjem stanja elementarne nepogode bilo omogućeno usvajanje jasne budžetske stavke za te namjene. Petrovića ovaj slučaj nije naučio ničemu.
U januaru ove godine slijedi još opasnija repriza. Ljubiša Petrović je, iz njemu znanih razloga, ignorisao obavezu da proglasi vanredno stanje zbog poplava iako je Drina u tom trenutku bila iznad kote od 500cm i JU“ Vode Srpske“ su zbog toga proglasile mjere vanredne odbrane od poplava. Kada su na snazi mjere vanredne odbrane, obaveza lokalne zajednice je proglašenje vanrednog stanja, prosto i jasno. Petrović je tu obavezu, prosto i jasno, ignorisao! Srećom, novoizgrađeni nasipi su spriječili ozbiljniju štetu, ali je činjenica da bi oštećeni građani ostali bez mogućnosti da im se isplati šteta zbog ove Petrovićeve odluke. Da ne pominjemo da zbog nepostajanja te odluke nije bilo ni osnova da se angažuju svi dostupni resursi neophodni za spasavanje života i da je na ovaj način direktno ugroženo stanovništvo.
Pohvalno je, i vjerovatno medijski popularno, što je Petrović tih dana šetao duž obala rijeke sa svojim saradnicima u fluorescentnim prslucima. Ipak, takva promocija je sekundarna, primarno je poštovanje zakonskih odgovornosti koje kao gradonačelnik ima. Mora se biti jasan: kao i u slučaju suše, Petrović je i ovaj put propustio da obavi svoju zakonsku dužnost! Nikakva promocija na terenu, razgovori s ljudima niti naknadna saopštenja ne mogu da promijene tu činjenicu.
Na kraju, ostaje da se konstatuje da objektivni razlozi sa smjenu Ljubiše Petrovića postoje. Politička borba za i protiv opozicije i vlasti na republičkom nivo gurnula je duboko u drugi plan ove činjenice. Treba biti jasan pa reći da je to očigledno jedina strategija i jedina šansa Ljubiše Petrovića. Uzdanje da će Semberci glasati protiv političke „Banjaluke“ i da će propagandna mašina Vlade Trišića, koji ga je naravno i doveo na mjesto gradonačelnika, učiniti svoje, jer ako bi se kampanja posvetila njegovom radu i rezultatima, Petrović objektivno nema šta da traži.
Sada je do građana Bijeljine. Da li će na opoziv izaći da čuvaju interese dijelova opozicije u Srpskoj i gazde BN televizije ili će gledati svoj interes. Petrović je možda sjajan proizvod Trišićeve „kuhinje“, odličan rijaliti igrač političkih spletki i Fejsbuk tirada, ali kao gradonačelnik, on je ipak šarlatan čije namjere možda nisu opasne, ali posljedice tog šarlatanstva svakako jesu.
