Nas sedam Srba je poslalo Amerikance na Mjesec
Kao mlad svirao je udaraljke u džez bendovima i igrao američki fudbal. Ovo drugo mu je omogućilo stipendiju na fakultetu. A to ga je odvelo u potpuno drugom smjeru. Ali ne može zažaliti, jer je bio istorijskog poduhvata koji i danas intrigira svijet. I to mu je otvorilo mogućnosti da bude od koristi narodu iz kog je potekao.
Otac mi je često govorio: Davide, ti si rođen ovde kao Amerikanac, ali nemoj da zaboraviš odakle smo. Bio je veoma strog, postarao se da naučim jezik i da umijem da čitam ćirilicu. Tokom godina smo se sprijateljili sa kolegama i naravno da smo ih naučili nekim srpskim riječima. Oven Mejnard, jedan od šefova u NASA, uvijek je psovao na srpskom, kada stvari nisu išle kako treba.

Da stvar bude zanimljivija, skoro sva naša rješenja zasnivaju se na viziji i radu Nikole Tesle i Mihajla Pupina. Mi smo njihove ideje držali na tabli na kojoj smo crtali i tražili rješenja. Mnogi astronauti su smatrali su Teslu za inspiraciju, čak su imali i uzrečicu „Tesla je u kabini“ Carinik na aerodromu vidi moj američki pasoš i pita, gospodine Vujić kad ste preselili. Ne ja sam rođen u Americi. Kaže, pa onda dobro govorite srpski. Ali ne znam padeže i gramatiku kako spada. Eh Vujiću, pa ja sam rođen u Srbiji i ne znam padeže. O doprinosu srpskih naučnika u misiji “Apolo” dosta sam govorio, ali o zaslugama srpskog naroda za spasavanje 512 američkih pilota 1944. nikada dovoljno nije ispričano.

Kako možete da sumnjate u to da li je čovjek hodao po Mjesecu? Pa Srbi su ga poslali –kaže David, ili Dejvid Vujić. Na 50. godišnjicu programa Apolo 11, on je kao jedan od rijetkih živih članova misije podsjetnik na čuvenih Srpskih 7, koji su bili važan dio tog istorijskog poduhvata. Milojko Vucelić, Danilo Bojić, Pavle Dujić, Milisav Šurbatović, Petar Galović, Slavoljub Vujić i David Vujić, radili su za različite firme koje su bile preduzimači za NASU.
David Vujić je ostao da se podsjeti ostalih članova srpskih 7: Vucelić je bio rukovodilac projekta, nakon kog je dobio najviše civilno odlikovanje SAD. Šurbatović je bio mašinski inženjer, koji je radio u sektoru spajanja i razdvajanja Apola i lunarnog modula. Danilo Bojić je bio ključan za dizajn izlaza u slučaju opasnosti na letjelici. Slavoljub Vujić je bio elektro inžinjer koji je bio zadužen za koordinaciju elektronskih sistema. Pavle Dujić je radio u logistici, Pavle Galović je bio mašinski inženjer.

Nevjerovatno, ali sve je bilo slučajno. Svi smo radili u različitim sektorima na kosmičkim programima. Bilo je 140 hiljada ljudi u kojima smo radili. Začuđujuće da smo našli jedni druge na radu u Apolo programu. Milojko Vucelić nas je sve spojio, on je znao u kojim oblastima radimo, on je upravljao našim resursima. Družili smo se, išli na večere po restoranima. Majk je ubijedio kolege da imamo srpski tim, koji će napraviti razliku, bio je ubijeđen u to. Bio je glavni inženjer, izuzetan gospodin i učenjak, bio je u NAA ono što je u NASA direktor misije lansiranja u svemir. Kada je doselio u SAD, radio je u Cesni, razvio nekoliko sistema, ali vrijeme provedeno u svemirskom programu bilo je nevjerovatno. Pokazao je genijalan um, bio je ključan za uspjeh cijelog projekta.
Prisjeća se zanimljive anegdote, kada je u penziji sreo bivšeg astronauta Gordona Kupera, koji mu se pohvalio da radi na razvoju tehnologija koje je prije mnogo godina osmislio jedan sjajan naučnik.
– Kaže on meni, Dejvide, sigurno ne znaš ko je on. To je Nikola Tesla. Gordone, da li si zaboravio da smo Majk, ja i ostali zapravo Srbi. O, zaboravio sam taj dio. Gordon je najzabavniji čovjek u svemiru. Uradio je mnogo na tome da se Teslino djelo danas vrednuje kako treba.

Danas vitalan 87-godišnjak, David je proveo 40 godina radeći u sektorima odbrane, avijacije i aeronautike, bezbjednosti, energetike i saobraćaja. Po odlasku iz NAA, zaposlen je kao službenik odbora za budžet Donjeg doma Kongresa SAD, a kasnije je bio savjetnik najviših zvaničnika u izvršnoj vlasti – od Karterove do Bušove administracije. A njegova porodična priča je priča o američkom snu mnogih iseljenika koji su u SAD došli tražeći bolji život.
– Moj otac Mita je došao u Ameriku prije Prvog svjetskog rata. Bio je oficir u srpskoj vojsci. Rođen je u selu Okučani. Borio se u Balkanskim ratovima, a onda se odselio u SAD, u okolinu Pitsburga. Moja majka Milka je iz Gline, iz porodice Todorović. Imali smo mnogo sreće da ne izgubimo naš srpski identitet, ali otac me je od malena podsjećao na to koliko imam sreće što sam rođen u SAD. Često mi je govorio: Davide, ti si rođen ovde kao Amerikanac, ali nemoj da zaboraviš odakle smo. Bio je veoma strog, postarao se da naučim jezik i da umijem da čitam ćirilicu. Nismo izgubili iz vida važnost toga što smo predstavljali kao srpsko-američka porodica. David je na školovanje iz Pitsburga otišao u Kaliforniju, gdje sam diplomirao Poslovnu administraciju.

Nakon što je napustio američko Vazduhoplovstvo, prihvatio je posao u NortAmerikan Aviejšn, kompaniji koja je projektovala avione i svemirske brodove, zbog čega je Kalifornija postala njegovo životno odredište. Sudbinski, put ga je usmjerio u svemirski program.
– Kompanija je željela da razvija kompjuterske sisteme za dizajn. I onda su me poslali nazad na fakultet, da naučim više o toj tehnologiji. Imao sam sreću da završim još jedan stepen obrazovanja na Univerzitetu Južna Kalifornija, na smjeru se danas zove informacione tehnologije, tada se zvao drugačije. Tada smo tek uvodili kompjutere u svijet dizajna letjelica i svemirskih brodova. Ja sam prešao sa elektronskog na svemirsko odjeljenje, tamo sam upoznao Slavoljuba Vujića i Milojka Vučelića i postao dio tima zaduženog za upravljanje programima. Moj primarni zadatak je bio analiza tehničkih podataka u svim fazama preliminarne i kritičke procjene dizajna, kako se to tačno zvalo.
Vujić je poznat kao istaknuti član srpske zajednice u Americi, te kao uporni lobista za srpske interese, koristeći veze koje je stekao tokom života. Osnivač je i predsjednik Tesline naučne fondacije, član Borda direktora Poslovnog savjeta SAD i Srbije, predsjednik Udruženja američkih birača srpskog porijekla – SAVA. Lično je dočekivao srpske delegacije koje su dolazile u Vašington. Ističe da je nova administracija donekle odbacila albanski uticaj na vlast SAD, koji se razmahao za vrijeme demokrata ali da Srbima nedostaje profesionalna promocija srpske države, naroda i njihovih interesa u SAD.
– Bio sam kao "ambasador" prijateljstva dvaju naroda koje je iskovano u najtežim vremenima. O doprinosu srpskih naučnika u misiji "Apolo" dosta sam govorio, ali o zaslugama srpskog naroda za spasavanje 512 američkih pilota 1944. nikada dovoljno nije ispričano. Ništa slično, kao misija "Halijard" u Srbiji, nije zabilježeno u Drugom svjetskom ratu i treba da se ponosimo hrabrošću svojih predaka. Mi smo mala zemlja, a naša dijaspora koja je dala ogroman doprinos američkom društvu, ima ograničene mogućnosti, prije svega u finansijskom smislu. Uvijek nam je nedostajala profesionalna promocija Srbije i srpskog naroda u Vašingtonu, dok su sa druge strane naši neprijatelji Srbe demonizovali konstantno i efikasno.
Za to su potrošili silne pare. Srbiju promoviše grupa volontera i profesionalaca uz nekoliko bivših i aktivnih republikanaca iz Kongresa, koji zastupaju naše interese, prije svega iz ličnog osjećaja pravde i istine. Mana našeg naroda je i što vjerujemo da je istina očigledna i da je kao takvu ne treba dokazivati.
Toliko su uložili da nam ubiju srpski karakter
– Moja slika Srbije se znatno promijenila nabolje. Još je važnije da političari urade sve da Srbiji i Srbima vrate dostojanstvo. Naši neprijatelji su angažovali spin majstore i lobiste, da nam prije svega "ubiju karakter". I u Srbiji i u Americi među našim ljudima zapazio sam ozbiljnu krizu nacionalnog identiteta, ali se to sada polako mijenja. To je najveća šteta koju su nam neprijatelji nanijeli za sve ove godine besomučnog blaćenja.
(Marko Šikuljak)
Redakcija -Prvi srpski