Smatra se da su ranije roditelji birali momku djevojku, odnosno djevojci momka, i da se pri tome najviše gledalo na ugled i imovno stanje zainteresovanih porodica, te da je u to vrijeme bilo slučajeva da su momku doveli djevojku u kuću, a da se oni prije toga nisu ni vidjeli.
U vezi s tim u selu Batković se pričalo da je neki momak davno, čuvao svinje u šumi i slučajno došao kući i tamo zatekao veselje. Doveli mu djevojku. Prase se peklo na ražnju, on sjeo uz ražanj, umače hljeb u mast i jede. Priđe mu cura misleći da je stranac i upita ga: „Ej, ti umakalo, za koga su me doveli?“ On se lupi po prsima: „Za ovog đidu!“
Da to nisu samo anegdote, da se to stvarno i događalo u Semberiji još krajem XIX vijeka, govori i jedan primjer iz Velinog Sela, gdje je u to vrijeme jedan šesnaestogodišnjak na isti način oženjen djevojkom jedanaest godina starijom, a da se do dovođenja djevojke u momkovu kuću oni nikada nisu ni vidjeli, o ovome je kazivao zet mladoženje (sedamdesetogodišnjak), koji je učestvovao u upitniku ili bio intervjuisan za etnološka istraživanja, Radmile Kajmaković, koje je trajalo od 1965. do 1970. godine.
Ipak i tada, mladići i djevojke su „ašikovali“ čuvajući stoku. Prilike za ašikovanje bila su i sijela, kao i razni seoski sastanci, zborovi, svadbe, molitve i vašari. Djevojke i momci skupljali su se obično nedeljom popodne u centru sela „na sastanak“, pa bi tu igrali kolo uz svirku dvojnica ili tambure. Običaj je da djevojka ašikuje sa više momaka, kao i momci sa više djevojaka, sve dok se ne odluče za brak. Bilo je slučajeva da djevojka i momak ašikuju, a da se ona ipak uda za drugoga momka sa kojim nikada nije ašikovala, i to po nagovoru svojih ukućana, ako je taj drugi iz uglednije porodice ili je u mogućnosti da joj obezbjedi bolji život.
Kada djevojka prispje za udaju „kiti se“: počinje se lijepše oblačiti i nositi nakit, te posjećivati vašare i sastanke u selu i okolini. Djevojke su ranije nosile niske dukata u svečanim prilikama. Svaka djevojka je težila da ima što više dukata, pa se tako pričalo da je jedna djevojka iz Crnjelova, pred rat na traci na kojoj su bili ušiveni dukati nosila natpis: „Nemoj brojati, brojila sam ja, od stotine samo fali dva“. Dukati ostaju svojina djevojke i posle njene udaje i predstavljaju njenu „osobinu“, koju ona kasnije proda i za taj novac kupuje stoku ili neke druge potrebe.
U drugoj polovini XX vijeka djevojke se uglavnom „kradu“ (udaju bez znanja i dozvole roditelja). Prosidba postaje rijetka, a sa prosidbom se udaju samo djevojke iz imućnih i uglednih porodica koje žele i mogu da podnesu troškove koje prosidba iziskuje.
U anketi iz 1911. godine spominje se i jedan, danas neuobičajni, način ugovaranja braka. Djevojčini srodnici uzimaju po 10 do 20 kruna od mladoženje u ime naplate, što će djevojku premamiti, što bi značilo da je u to vrijeme u Semberiji bilo plaćenih posrednika. Prema ispitivanjima 1965. godine, ovakva praksa nije bila uobičajena i rasprostranjena, a vjerovatno da nije bila rasprostranjena u vrijeme sprovođenja ankete. Prije će biti da je i tada bilo takvih pojedinačnih i izuzetnih slučajeva.
Kada se mladić i djevojka dogovore da sklope brak, oni izmjenjaju “kaparu”. Mladić djevojci daje novac, ponekad dukate, a ona njemu boščaluk, ćilim ili ponjavu. “Kapara” se davala i prilikom prosidbe. Međutim, ni davanje “kapare” nije garancija da će taj par sklopiti brak. Bilo je slučajeva da se momak ili djevojka i posle davanja “kapare” predomisle, a događalo se da jedna djevojka da i po pet “kapara”, a uda se za šestog mladića. Ali i to je sve regulisano narodnim običajima: ako se mladić posle davanja “kapare” oženi drugom djevojkom, dužan je da ostavljenoj djevojci vrati “kaparu”, a ako djevojka ode za drugog, vraća dvostruku vrijednost date “kapare”. Poznati su primjeri da sveštenik nije htio da vjenča mladića ako nije ostavljenoj djevojci vratio kaparu. Takođe su poznati primjeri da djevojka pobjegne sa drugim momkom za vrijme dok joj u kući sjede prosioci ili svatovi.
Cure se “kradu” od kuće ili sa vašara, žetve ili bilo kakvih drugih sastanaka, i to bilo da je “krađa” ugovorena ranije ili tog momenta. Ima slučajeva da devojka odlazi sama sa momkom, međutim, uobičajeno je da momak “krade” djevojku sa svjedocima, odnosno da sa njim pođu i dva-tri njegova srodnika ili prijatelja.
Vrlo često krađa je prividna – roditelji su upoznati sa namjerom djevojke da ode. Naročito često majka zna da će djevojka otići, ali se to prećutkuje zato što je takav običaj, ili iz materijalnih razloga, da se izbjegnu troškovi. Za razliku od djevojke koja se udaje – krade i bez znanja, a ponekad i protiv volje roditelja, momak ne smije dovesti djevojku protiv volje roditelja, jer bi u tom slučaju morao da napusti kuću.
Dolazak prosaca nagovjesti se ranije, bilo da se o tome dogovore mladić i djevojka, ili da dolazak najavi momkov otac. “U prosidbu” ili “na pitanje” (kaže se udala se s pitanjem) idu momak, njegov otac i još dvojica ljudi. Djevojka i momak sjede u posebnoj prostoriji, a prosci sa domaćinom kuće. Kada se obave uobičajeni pozdravi i razgovori o letini i svemu ostalom, a pošto su prosci već ponuđeni hranom i pićem, jedan od prosaca iznese plosku sa rakijom i kaže domaćinu pravi razlog njihovog dolaska. Tada domaćin kuće pozove djevojku, koja izljubi prosce u ruku i pozdravi se sa njima. Tada je otac pita da li hoće da se uda za tog momka. Pošto ona pred svima izjavi da hoće, momkov otac joj daje “jabuku” – prsten i novac (ili dukate).
Posle toga očevi momka i djevojke ugovaraju svadbu i “mir” – sumu novaca koju će momkov otac dati na dan svadbe djevojčinom ocu. Oko toga nastaje pogađanje, pa se dešavalo, ako ne uspjeju da se dogovore, da prosci odu nesvršena posla, a da se djevojka ukrade za istog momka. Djevojčin otac traži vrlo veliku sumu, ali je uobičajeno uzeti onoliko novaca koliko će biti utrošeno za djevojačko ruho, spremu i darove. Ukoliko se prosci sporuzumjeju i dogovore o svemu, oni će ostati u djevojačkoj kući do sutradan na veselju koje tim povodom nastaje, ako se ne dogovore, običaj je da odu iz kuće dok je još mrak. Na polasku prosci daruju djevojku i sve žene u kući, a one njima uzvraćaju dar (obično čarape, košulje ili koji drugi tekstilni odjevni predmet).
Po povratku u mladoženjinu kuću i tamo nastaje veselje na koje dolaze srodnici i susjedi.
Između prosidbe i svadbe nema posebnih sastanaka zainteresovanih porodica. U djevojačkoj kući djevojke se sakupljaju uveče na “sijelo da šiju dar”, te tako pomažu djevojci oko pripremanja ruha i darova. Na takva sijela dolaze i momci, pa se tu, pored rada, zaigra i zapjeva.
Ako se djevojka ukrala, njena majka priprema ruho i dar te takođe saziva devojke “da šiju dar”.
Svatove ima samo mladoženjina kuća. Njih poziva domaćin kuće ili “čajo”, nekoliko dana ргijе svadbe sa čuturom. Pozvani, pošto otpije rakiju, dopuni čuturu i kiti je peškirom, rupcem, čarapama ili sličnim, a najčešće novcem. Svatovi su mladoženjini srodnici po ocu i majci.
Starojko – stari svat je starješina svatova i on upravlja čitavim svadbenim ceremonijalom. Tu dužnost obavlja obično mladoženjin ujak, pored uobičajenog prinosa (dara u hrani i piću) koji donose svi svatovi, stari svat daje i “darovinu”: mladi potpunu odjeću, a mladoženji, domaćinu i domaćici košulju ili neki drugi odjevni predmet.
Kum je ranije uvijek bio mladoženjin kršteni kum, odnosno kum čitave porodice. Kumstva između pojedinih porodica doskoro su trajala generacijama. Sada se češće događa da mladoženja za kuma uzme nekog svog prijatelja. Kumova je obaveza da u prinosu obavezno donese “svinjče” (svinju 30 – 50 kg) zatim da daruje mladu i sve ukućane, kao i da plati kola u kojima će sе mlada vozlti.
Djever je mladoženjin brat ili bliži rođak, po mogućnosti neoženjen.
Vojvode su mladoženjini zetovi.
Buljubaša ili barjaktar je mladoženjin rođak po muškoj liniji. Poželjno je da bude kršan i lijep momak.
“Čajo” je jedini svat koji ne treba da bude srodnik. To je čovjek koji dobro poznaje svatovski ceremonijal, a uz to ima smisla za šalu i duhovit je. Ponekad je on maskiran: stavi kapu od hartije na glavu, okiti je praporcima i perima. Nosi drveni čekić kojim lupa. On na mig starog svata, najavljuje polazak svatova, oglašava kad svatovi treba da sjednu, uzvikuje darove mladine i svatovski prinos, i uopšte pravi buku i larmu, koja je nekad imala ritualno zaštitno značenje, a posle je služila za uveseljavanje svatova.
Svatovi su se vozili kolima sa konjskom zaprepom.
Po svom sastavu, učešću žena u povorci i izgledu, svatovska povorka odgovara povorci u susjednom Sremu i Srbiji.
Po pričanju najstarijih ljudi u XIX vijeku svatovsku povorku sačinjavali su samo muškarci, koji su jahali na konjima. Mladoženja tada nije išao sa svatovima. Ovakva povorka odgovarala bi dinarskoj svatovskoj povorci.
Aко se djevojka prosi, svadba – “pilav” i vjenčanje održaće se istog dana, a ako je djevojka ukradena, što se najčešće i događa, onda će to veče kada je djevojka dovedena u mladoženjinu kuću biti veselje: sakupi se svijet, postavi se u kući sofra za starije, dok omladina pred kućom igra. Pravilo je da za sofru sjedaju samo pozvani, a u dvorište, uz muziku i kolo, može se priključiti ko god želi.
Od sledećeg dana pa do “pilava” dolaze srodnici, prijatelji i susjedi “da vide mladu, donesu milost (dar) i čestitaju”. “Pilav” će se održati dvije do tri nedelje kasnije, i tada će se sakupljati svatovi i održati svi običaji bez obzira da li je djevojka isprošena ili ukradena.
Svatovi se dan uoči polaska po mladu sakupljaju u mladoženjinoj kući. Kao i prilikom svakog drugog skupa kada se ljudi nalaze za sofrom, bira se dolibaša, najstariji i najugledniji čovjek, koji sjedi na čelu sofre i otpočinje sa zdravicama. Sutradan ujutro ide se po mladu u njenu kuću, ako nije ranije dovedena, odnosno ako je mlada već u kući, ide se na vjenčanje. Prije polaska kite se svatovi: svakom svatu daruju se po dva peškira, na svako rame po jedan, tako da na grudima budu ukršteni. Peškirima se takođe kite i konji koji vuku kola sa svatovima, odnosno automobili.
U mladinoj kući takođe se postavlja sofra za svatove i sakupljaju se srodnici koji će ih dočekati. Ispred svatova ide buljubaša, koji prvi stiže u mladinu kuću i najavijuje dolazak svatova. Po dolasku svatova djever i djeveruša odmah idu kod mlade i prodaju joj odijelo koje joj je svekar kupio i u kome će biti odvedena u mladoženjinu kuću. Sve što mlada oblači za vjenčanje prvo se stavlja na djevera, pa onda ona oblači. To se čini da bi mlada rađala mušku djecu. Na mladi ništa ne smije biti vezano, “da joj sreća ne bi bila vezana”. Djever i djeveruša biće sa mladom sve do završetka svadbe.
Prije polaska iz mladine kuće, mladoženjin otac daje mladinom ocu “mir”, ranije ugovorenu sumu novca. “Mir”, kao i ruho, daje se iako je djevojka ukradena, samo se u tom slučaju to obavi kasnije, kada se porodice “izmire”, i tom prilikom mladoženjin otac nosi i hranu, prase i rakiju. Vrijednost “mira” zavisila je od materijalnih mogućnosti porodica. Za srednje imućnu porodicu “mir” je prije rata iznosio sumu u vrijednosti jednog do tri vola, a koliko će tačno biti, zavisi samo od toga da li mladin otac hoće da traži realnu vrijednost utrošenu na doček svatova, ruho i mladine darove, ili “da ucjeni”.
Pred polazak svatova iz mladine kuće, djevojke kite svatove maramicama, cvjetovima, a u novije vrijeme ruzmarinom.
Ако svatovi sa mladom prelaze рrеко neke rijeke, mlada će darovati vodu bacajući u nju maramicu.
Kada sa vjenčanja svatovi dođu pred mladoženjinu kuću, svekrva prostire platno od kuće do kola sa mladom, po kome će mlada ući u kuću. Pred kućom joj daju rešeto sa žitom, koje mlada promješa i baca žito na sve četiri strane, a zatim baca i rešeto. Ranije su joj davali i malo muško dijete, “nakonjče”, koje је ona tri pula okretala; ljubila i darovala. U kuću mlada ulazi držeći ispod svakog pazuha po jedan hljeb, a u ruci flašu rakije, i prelazi preko praga provlačeći se ispod mladoženjine ispružene ruke. Ranije se mlada klanjala ognjištu, ljubila ga i darovala.
Kada svatovi sjednu za sofru, mlada i djever im polivaju ruke, a oni je daruju stavljanjem novaca u ćasu ili lavor. To je “poljevačina” ili “mladinska” jabuka. Kum i stari svat se takmiče ko će više novaca dati. I taj sakupljeni novac je mladina svojina, zametak “osopca”.
U toku ručka “čajo” prikazuje svatovski “prinos” ili “čast” ili “darovinu”: koji se sastoji od hrane i pića, najčešće svinjčeta, rakije, hljeba (u novije vrijeme torte) i pite. Pored toga, pojedini svatovi donose darove i mladencima i ukućanima, a vrijednost tih darova zavisi od stepena srodstva, uloge u svatovima i imovnog stanja. Pored toga, ujak pokloni mladi i koje grlo stoke, ovcu ili junicu.
Mlada, takode, daruje sve svatove i rodbinu darovima u tekstilu, čija vrijednost takođe zavisi od stepena srodstva i uloge u svatovima. Tako svekru, svekrvi, kumu i starom svatu daje najbolji dar.
Do rata (II svjetskog) mlada je na dan svadbe, a i neko vrijeme posle, kada u kuću dođe gost, ljubila starije svatove u ruku a mlađe u obraz, “poklanjala se”.
Drugog dana svadbe mladin rod dolazi “u prvine”, u posjetu mladi. Dolaze obavezno mladini roditelji, brat i ujak i donose darove svim ukućanima. Mlada zvanično uzvraća ovu posjetu, sa mladoženjom, svekrom i svekrvom, tek za krsnu slavu svojih roditelja.
Mladino ruho donose “sandučari”, mladoženjini zetovi koji u svatovima nose zvanje vojvode. Oni polaze po ruho kada svatovi pođu na vjenčanje i treba da stignu u mladoženjinu kuću zajedno sa svatovima. “Sandučari” otkupljuju mladine sanduke od mladinih srodnica, dajući im manju sumu novaca. U ruhu je cura nosila (zavisno od imovnog stanja) 10 do 30 košulja, 2 ćilima, šarenicu, ćebe, jastuk, bokal, lavor, bašluk (preslicu) i vreteno i peškire. Njeno ruho do pred rat stajalo je u sanduku, a negdje u to vrijeme umjesto sanduka pojedine djevojke počinju nositi i namještaj, krevet i orman, a imućnije i kompletne spavaće sobe. Uz krevet počinju se nositi i jorgani i posteljina.
Šezdesetih godina prošlog vijeka izmjenio se i sadržaj ruha, kao i pokloni koje mlada daje i prima od svatova i rodbine. Većina tekstilnih darova bila je domaće proizvodnje, a sada se kupuju industrijsko – konfekcijski proizvodi. U mladinom ruhu takođe preovlađuje industrijska roba, iako ima rukom tkanih ćilimova, prekrivača i prostirki. Umjesto sanduka, odnosno ormana i kreveta sada preovlađuju kompletne sobe, ponekad i kuhinje, a kod imućnijih, uz to, i takozvana bijela tehnika: električni šporeti, frižideri, mašine za pranje rublja, a u izuzetnim slučajevima i automobil.
I darovi koje mlada dobija nešto su drugačiji. Pored već navedenih, tradicionalnih darova, sada se poklanja emajlirano posuđe, jorgani i ćebad stakleni i porcelanski servisi, pribor za jelo i drugo.
Izvor: InfoBijeljina.com
