Svaki grad ili selo ima svoje lokalizme, bilo u pogledu pozdrava, naziva lokacija, naselja, ulica. Bijeljina nije izuzetak. I često taj nadimak nadživi razlog zbog koga je dobijen. Nešto slično se desilo sa lokalcijom koja je mnogim Bijeljincima poznata kao “Galamića sokak”.
Ova odrednica, koja se i danas od starijih Semberaca nerijetko čuje, označava prostor današnje Ulice Profesora Bakajlića, koja spaja Ulicu Majora Gavrilovića sa Ulicom neznanih junaka, sa okolnim zemljištem i objektima.
I profesor Bakajlić i Živojin Mitrinović, prethodni nosilac imena ove ulice, potiču iz „Galamića sokaka“.
Za „narodni“ naziv ovog sokaka kriva su, ili zaslužna – djeca.
Kako pričaju mještani i savremanici toga sokaka “Galamić” je uvijek bio pun djece, a gdje su djeca tu je i radost, ali i stalna galama. Tu majka viče na djecu, djeca viču na djecu, viče komšinica na komšinicu. A uglavnom, radi djece. Tada je bilo uobičajeno da porodice imaju po četvoro, petoro, pa i šestoro djece.
Sad možete zamisliti jednu svadbu u tom sokaku 1936.godine (vidi sliku). Ne samo mladenačka, bila je to i dječija beskrajna radost i prilika za njihovu trku, zbrku i – galamu.
Iako relativno mala ulica, „Galamića sokak“ je, sudeći po raznovrsnosti prezimena, bilo stanište brojnih familija: Glišić, Bugarinović, Tatomirović, Krsmanović, Božičković, Nedeljković, Marjanović, Stevanović, Rankić, Mitrinović, Bakajlić, a možda i još neke.
Nekima i danas miriše hljeb tete Lepe iz Glišićeve pekare na Dizdarevića raskršću.
Mnogi se sjećaju opravke svojih auta kod majstora Ote rođenog Berlinca, a po svemu Bijeljinca. Nekadašnjeg uglednog „Radnikovog“ trenera susrećemo i danas po bijeljinskim ulicama.
Danas se u krugu ove ulice nalazi škola stranih jezika „Anglia“, automehaničar, pivnica „Dublin“, nove zgrade i novo gradilište prema ulici Neznanih junaka, na ruševinama ne tako starih privatnih kuća.
Urbani stanovi u zgradama na spratove i saobraćaj društvenim mrežama udaljili su ljude, a posebno djecu od sokaka.
Jedno je sigurno: ne treba dizati galamu oko Galamića sokaka. Potomci tog sokaka uvijek de ga tako zvati i sjećali bez obzira na prolaznost trenutnih imena sadašnjih ulica. Galamića sokak danas je malo utihnuo od dječije galame na račun buke jakih četvorotočkaša i još bučnijih bajkera.
Pa i to malo djece ne trčkara sokakom, nego ih roditelji u „Angliju“ i iz nje voze kolima, zbog njihove lične sigurnosti.
Ali, djeca imaju pravo da znaju da su nekad imala svoj sokak.
(Novi Glas)
