Više od 60.000 živopisnih nadgrobnih spomenika razasuto je ruralnim predjelima Bosne i Hercegovine i nude fascinantan uvid u srednjovijekovni život u regionu.
Kad god putujem kroz Hercegovinu, južni dio moje domovine Bosne i Hercegovine, odlazim u Vidovo polje tri kilometra zapadno od grada Stoca, koje se zove nekropola Radimlja.
Tu se susrećem licem u lice sa 135 srednjovijekovnih nadgrobnih spomenika raspoređenih u gusto koncentrisanim redovima.
Dok se divim geometrijskim oblicima, mjesecima, zvijezdama i ljudima koji me naizgled pozdravljaju raširenih ruku urezanih na bijelo kamenje, pitam se ko je tu sahranjen i kako su živjeli.
Ovo nije bilo kakvo groblje.
Ljubomorno čuva stotine godina istorije moje zemlje.
Nazvani stećci, ovi monolitni nadgrobni spomenici su neki od najprepoznatljivijih – iako zagonetni – znamenitosti Bosne i Hercegovine.
Oko 60.000 ovih srednjovijekovnih kamenih spomenika leži razasuto širom zemlje (sa mnogo manjim brojem pronađenim u susjednoj Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori) i obično su grupisani u nekropole.
Izranjajući iz zelenila bosanskih brda i livada, živopisno izvedeni dizajni zbunjuju istoričare i putnike vijekovima, ali nastavljaju da služe kao simbol nacionalnog ponosa i identiteta među bosanskohercegovačkim multietničkim stanovništvom.
Stećci su nastajali od 12. do 16. vijeka, a kao i nadgrobni spomenici svuda u svijetu, ponekad su ukrašavani vjerskim krstovima i rozetama.
Drugi pokazuju oružje, što bi moglo ukazivati na društveni status i profesiju pokojnika.
Scene lova na jelene, viteški dvoboji i kružne grupne pogrebne igre nude fascinantne poglede na svakodnevni život u srednjovijekovnoj Bosni.
Na pojedinim stećcima nalaze se ćirilični natpisi koji sadrže podatke o pokojniku, kao i filozofske napomene, poput epitafa Viganja Miloševića koji glasi:
“Nekada sam bio kao ti, i ti ćeš biti kao ja”.
Ovi natpisi otkrivaju zanimljive detalje o nivoima pismenosti tog vremena.
Riječ stećci (u množini od stećak) potiče od glagola stajati – jer je njihova svrha bila da stoje iznad groba pokojnika i identifikuju nju ili njega.
Zbog istorijskog i kulturnog značaja, stećci su upisani na Uneskovu listu svjetske baštine zbog “izuzetne univerzalne vrijednosti”.
Prema riječima direktorke Istorijskog muzeja Bosne i Hercegovine Elme Hašimbegović, jedan od najzanimljivijih aspekata stećaka je kako oni predstavljaju “preplitanje i stapanje različitih uticaja – istočnih i zapadnih, mediteranskih, vizantijskih i srednjoevropskih, katoličkih i pravoslavnih, i uticaj latinične i ćirilične pismenosti”.
Teritorija današnje Bosne i Hercegovine je kroz istoriju bila mjesto susreta različitih kultura i religija.
Pravoslavna, katolička i bosanska crkva (srednjovijekovna crkva koja je postojala između 12. i 15. vijeka) koegzistirale su u srednjovijekovnoj Bosni.
Mnogi naučnici se slažu da su stećke koristili sledbenici sve tri vjerske grupe, na temelju istočno-pravoslavnih krstova i rozeta pronađenih na stećcima, zapadnjačkih motiva štita sa mačem i pojedinih natpisa koji se prevode kao “(osoba) prave rimske vjere” ili “rob Božji”.
Neki stručnjaci smatraju da su stećke stvorili bogumili, dualistička vjerska sekta porijeklom sa Balkana.
Manje popularna teorija ih povezuje sa Vlasima, nomadskim stanovništvom koje je u to vrijeme živjelo na Balkanu.
Zanimljivo, otkako su antropolozi počeli proučavati stećke krajem 19. vijeka, Srbi, Hrvati i Bošnjaci (tri etničke grupe koje danas čine veći dio Bosne i Hercegovine) pokušavaju da prisvoje spomenike.
Hašimbegović je to opisala kao tipično za istorijski “podijeljena društva” poput bosanskohercegovačkog, koja, kako je rekla, “kulturu i kulturno-istorijsko naslijeđe posmatraju isključivo kroz prizmu nacionalne politike i identiteta”.
Ali kako su mnogi stećci godinama bili zanemareni, Hašimbegović je poručila političkim liderima:
“Neka prisvajaju stećke, ali neka se brinu i o ovoj svjetskoj baštini”.
Među najočuvanijim i najvrijednijim mjestima svjetske baštine je Radimlja.
Najpoznatiji simbol nalazišta – kao i prva slika koja većini Bosanaca i Hercegovaca padne na pamet kada pomisle na stećke – je prikaz muške figure urezan na jednom od nadgrobnih spomenika nekropole, koji podiže desnu ruku dok lijevom steže luk i strelu.
Neki antropolozi smatraju da bi to moglo predstavljati gest molitve Suncu ili Mjesecu.
Motiv podignute ruke čest je i u stvaralaštvu bosanskog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, koji je odrastao kod Radimlja.
“Kameni spavač”, njegovo remek-djelo iz 1966, inspirisano je crtežima i natpisima na stećcima, i smatra se jednim od najznačajnijih književnih dijela u Bosni i Hercegovini.
Dizdarove pjesme probudile su Bosance i Hercegovce na važnost ovog kamenja i podsjećaju nas da poštujemo prošlost i prigrlimo identitet.
Kao rezultat toga, stećci – posebno podignuta ruka – postali su oličenje bosanskog duha kulturne otvorenosti.
Danas slika izaziva emotivnu vezu kod mnogih stanovnika Bosne i Hercegovine.
Na tragu Dizdara, mlađi bosanskohercegovački umjetnici odnedavno počinju istraživati stećke i ugrađivati ih u vlastita djela.
Vajar Adis Elias Fejzić tumači sadašnjost i budućnost nacije sagledavanjem prošlosti.
“Ne znam šta su tvorci antičkih stećaka vidjeli u kamenju i htjeli od njih, ali znam šta vidim u njima. Zato oživljavam tu tradiciju posle nekoliko vijekova (vajanjem)”, rekao je Fejzić.
Jedna od Fejzićevih skulptura nalik stećcima stoji ispred zgrade australijskog parlamenta u Kanberi, kao poklon Bosne i Hercegovine Australiji.
Drugi je podignut u Odenzeu, u Danskoj, na zahtjev tamošnjih bosanskohercegovačkih izbjeglica.
Većina njegovih radova je, međutim, u Bosni i Hercegovini.
Sa stećcima sam najdirektnije vezan za naše bosanskohercegovačko i umjetničko porijeklo”, rekao je Fejzić.
“Stećak je takođe ‘vremeplov’ sa kojim tako lako i brzo komuniciram u sopstvenoj percepciji i kreativnosti sa tradicijama i stilovima iz (naše prošlosti).”
Stećci su inspirisali i radove nagrađivane ilustratorke i dizajnerke Aleksandre Nine Knežević, koja je na osnovu nadgrobnih spomenika izradila ilustracije za knjige i druge projekte.
“Ono što mi je veoma inspirativno i privlačno kod stećka je to što motivi koji se pojavljuju (na njima) slave ljubav, život, radost i generalno pozitivan stav”, rekla je Knežević.
“Ovo otkriva senzibilitet i želje tadašnjih ljudi, naših predaka, i govori mnogo o našem naslijeđu, našem karakteru i našoj prirodi.”
Knežević nije jedina.
Još jedan mladi zanatlija koji koristi stećke kako bi prigrlio kulturno nasleđe je kazandžija Denis Drljević, čija se radnja AbrakaBakra Copper Art nalazi u starom gradu u Mostaru.
Motive sa stećaka sam počeo da koristim od samog početka bavljenja ovim zanatom”, rekao je Drljević.
“Oni predstavljaju jedan od najstarijih artefakata naše istorije.”
Prošle godine Vedrana Božić, koja vodi mostarsku umjetničko-zanatsku galeriju Claire Noel, počela je prodavati modne torbe na kojima su odštampane njene slike stećaka:
“Volim spoj tradicije i modernosti i željela sam da predstavim našu kulturnu baštinu na moderan način”, rekla je ona.
Osim ilustracija, bakarnih reljefa i torbi, putnici sada mogu kupiti ženski nakit inspirisan stećcima, ukrasne igle, majice i druge suvenire u čast srednjovijekovne prošlosti zemlje.
Istoričar Gorčin Dizdar (unuk poznatog pjesnika) napisao je knjigu o stećcima i promoviše bosanskohercegovačku kulturu kroz svoju fondaciju Mak Dizdar.
Jedan od nedavnih projekata Fondacije bio je okupljanje mladih ljudi iz cijele zemlje kako bi napravili interaktivnu mapu stećaka i identifikovali ranije neregistrovane stećke i digitalizovali već poznate.
Radimlja je, na primjer, na listi ugroženih nacionalnih spomenika jer je u neposrednoj blizini izgrađena industrijska i privredna zona.
Mediji često izvještavaju o slučajevima oštećenja stećaka i njihovog propadanja.
Prije tri godine, internetski oglas jednog Bosanaca koji se nada da će prodati navodni stećak u blizini sopstvene kuće izazvao je snažne reakcije javnosti.
Neki su ga osudili, dok su drugi osudili nemar vlade u zaštiti ovih lokaliteta.
Ali kako se javnost sve više i više budi i uviđa vrijednosti ovih misterioznih srednjovijekovnih relikvija, nada je da će rastući pokret na lokalnoj osnovi moći da podstakne vlast da ih bolje očuvaju.
“Mislim da je to veoma pozitivan trend jer se na ovaj način mlađe generacije i pojedinci koji nisu nužno zainteresovani za srednjovijekovnu umjetnost susreću sa ovim veoma vrijednim elementom našeg kulturnog naslijeđa”, rekao je Dizdar.
Izvor: B92
