Sveti Pantelejmon je slava Bijeljine, ali koliko se način proslavljanja promijenio u odnosu na
nekada govori nam samo činjenica da mladi skoro i ne znaju koja je gradska slava. Iako se i
danas održava vašar, mnogi sa stidom dolaze na to mjesto, a ne znaju ni sam razlog održavanja.
Nekada su sela oko Bijeljine manje-više računali vrijeme od Pantelina do Pantelina. Tada je po
tri dana gostovalo više cirkusa na tzv. marvenoj pijaci, pa su ljudi u cirkuskim šatorima mogli da vide neke životinje po prvi put, za razliku od danas kada je sve mnogo dostupnije. Naravno,
kakav bi cirkus bio da nije bilo mađioničara, klovnova, žonglera koji su predstavljali pravu
atrakciju i koji su svojim vještinama impresinirali svakog gledaoca.
Ali, graja i buka Bijeljinaca najveća je bila kada bi mečkar došao s mečkom (medvjedom) koji bi uz zvukove bubnjeva i daira ritmičnim poskakivanjima izazivao osmijehe i divljenje djece i odraslih, seljaka i građana,muškaraca i žena, jednostavnije rečeno, svih prisutnih Semberaca. Pored bubnjeva i daira, Bijeljinom su se čule i gusle uz koje bi nadahnuti guslari sa zadovoljstvom pjevali pjesme čuvenog guslara Filipa Višnjića, rođenog nadomak Bijeljine, u selu Trnova.
Pantelinske dane nerijetko je uljepšavao karađoz, marionetsko pozorište koje je poput putujućih trupa išlo odmjesta do mjesta da izvodi predstave za šire narodne mase. Pantelinski dani su bili melem za ugostiteljske ruke koje su bez imalo razmišljanja uzimale svaku novčanicu, a na kraju bi veselje svakog Semberca dodatno podiglo muzičko izvođenje pjevača koji su bili spremni da zajedno sasvima proslave slavu grada Bijeljine.
Redakcija :Prvi srpski
