U Bijeljini je juče umro Momčilo Krasavac (95) penzionisani prosvetni radnik, čije veliko djelo nije izblijdilo ni u najpoznijim godinama života, kao vrsnog pedagoga, komšije i sugrađanina.
Momčilo se upokojio samo šest dana pošto je umrla njegova životna saputnica Radojka u 96. godini, inače vrsna učiteljica generacija Bijeljinaca i Semberaca.
– Samo koji dan ranije ispratili smo strinu na vječni počinak, a evo odlazi nam i stric, koji je bio mnogo vezan za strinu kao i ona za njega – pričaju nam sinovci Žićo Krasavac iz Runjana i Vladan Krasavac iz Šapca. – Vidjeli smo koliko ga je pogodila strinina smrt.
Samo koji mjesec ranije proslavili su, sa svojim divnim čeljadima, sedam decenija braka. Bili su i ostaće, kako kažu komšije Mira i Srevo Marković, “sjajan primer skladnog, složnog i bračnog para koji je kroz život pokazao da ljubav može sve”. S razlogom su, kažu, bili ponosni na svoje naslednike kao i oni na njih.
– Oni su svjetao primjer našeg komšiluka, grada i kraja – poručuju Markovići, žaleći zbog rastanka sa ovo dvoje ljudi.
Do pred zimu Krasavci su bili uveliko na nogama. Momčilo je često znao da prošeta do grada, obiđe voćke, zalije cveće, pa pripremi i malo baštice za povrće.
– Upoznali smo se u vozu između Tuzle i Doboja davne 1953 godine i od tada smo zajedno. Živimo skromno, ali srećno i zadovoljno – svjedočili su nedavno i Radojka i Momčilo.
Supružnici Krasavac su čitav radni vijek posvetili školstvu i prosvećivanju stanovništva u Bosni nakon Drugog svjetskog rata, po bosanskim vrletima i bespućima, gdje su, od jutra do sutra opismenjavali brojne generacije djece i odraslih.
– Bila su to teška vremena ,ali se nismo štedili iskreno vjerujući da radimo za bolje sutra. Prve časove u okolini Doboja držala sam po vjerskim objektima, hladnim šupama i zadružnim domovima bez prozora .U zabačenim planinskim selima u Bosni vladala je bijeda i siromaštvo, i ti ljudi su nam bili zahvalni za svaki savjet koji bi im olakšao težak život – govorila je učiteljica Radojka.
Podsjećali su da su “u njihovo doba”, đaci imali slične uniforme, bluze i mantile,”čime se prikrivala razlika između bogatijih i siromašnih učenika”.
– Ljudi su, iako siromašni, bili pošteniji, đaci su poštovali učitelje i usvajali ono čemu su učeni, a nakon škole, vrijedno pomagali roditeljima da se što prije izvuku iz siromaštva. Dječaci su pomagali na njivi, a djevojčice su sa bakama učile da vezu, pletu čarape, tkaju ćilime… Sa osamnaest godina već su bili spremni da samostalno započnu novi život, dok je to danas sasvim drugačije – govorili su Radojka i Momčilo.
O skromnosti i poštenju ove porodice najbolje govori Momčilova životna filozofija.
– Ne treba nikome zaviditi, onaj ko ima više, neka ide naprijed, a mi ćemo se boriti da ga slijedimo. Važno je da se čovjek nikada ne predaje, ni u poslu, ni u bolesti – govorio je Momčilo. – To je recept za dug život – blagost, skromnost i zadovoljstvo sa onim što imaš… a da ti pri tom oči nisu gladne za tuđim…
Učiteljica Radojka ostala je dosljedna u poštovanju tradicija i običaja koje su krasile građanske porodice.
– Dobra navika, i lijep običaj je,da se za svakoga, ko ti uđe u kuću, nađe kolač, parče štrudle i čaša soka, da se pridošlica malo okrepi… Danas, ovi mladi nemaju vremena ni za porodični ručak, komšijsku kafu ispod lipe, sve je u nekakvoj jurnjavi – kazivala je nedavno učiteljica Radojka našem novinaru Božidaru Miloševiću.
Momčilo će biti sahranjen u ponedeljak, na bijeljinskom groblju, kraj svoje životne saputnice.
