Pričalo se da možemo da nahranimo cijelu Evropu, da smo vojna super-sila i jedna od najrazvijenijih evropskih zemalja. Sve je to bila laž.
Bila jednom jedna zemlja, zvala se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. U njoj su svi njeni žitelji, bez obzira na naciju, vjeru, boju kože, uživali ista prava i svi su radili i svima je sve bilo taman onako kako treba.
Zvuči kao bajka, zar ne? Vjerovatno zato što bi ovakav opis SFRJ bio jednak bajci – naročito kada imate u vidu da je državom prilično čvrsto vladala jedna jedina partija koja je mogla da postoji (isprva Komunistička partija Jugoslavije, potom Savez komunista iste zemlje).
O toj zemlji moglo je da se napiše mnoštvo bajki (na primjer – da smo izvozna ekonomska sila, da možemo da nahranimo cijelu Evropu, da smo vojna super-sila – četvrta u Evropi a osma u svijetu, da smo – navodno – prema Forbsu bili jedna od najrazvijenijih evropskih zemalja – što je i sama redakcija demantovala). Zato ćemo se danas posvetiti mitovima vezanim za ekonomiju SFRJ.
Ekonomski razvoj Jugoslavije bio je nezaustavljiv
Ova tvrdnja je zapravo, u izvjesnoj mjeri tačna. Ali – zato što se Jugoslavija – poslije razornog Drugog svjetskog rata – obnavljala i sa ruševina se dizala u (koliko-toliko) prihvatljivu zemlju za život.
U tom periodu zapravo su se sve zemlje prebacivale iz ratne u mirnodopsku ekonomiju, a tehnološki napredak koji je zapravo morao da bude odložen (jer – mnoge stvari su smišljene i prije velikog globalnog sukoba) obnavljao je ekonomiju u većini evropskih zemalja brže nego inače
Dakle – privredni rast Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata nije imao mnogo veze sa KPJ i Josipom Brozom Titom, već sa primjenom tehnologije, razvojnim projektima – naročito infrastrukturne prirode i ubrzanim ulaganjem u poljoprivredu – jer je narod morao da osjeti boljitak – ako ništa drugo – a ono kroz hranu.
Što se tiče zemalja Zapadne Evrope – one su u to vrijeme rasle po istorijski visokim stopama, a zemlje u razvoju (poput naše) uvodile su za to vrijeme revolucionarne tehnologije. Zamislite samo elektrifikaciju cijele zemlje?
U SFRJ se nije živjelo na dug
Narodski rečeno – ovu bajku možete „mačku da okačite o rep“. Zapravo je u vrijeme najvećeg razvoja SFRJ (a kažu da je to bilo od 1961. do 1980.) – dug rastao po stopi od 17,6% godišnje.
Spoljni dug SFRJ je od 1961. do 1981. porastao od tek par stotina miliona dolara na 16 milijardi dolara.
Da se taj trend zaduživanja nastavio i da Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug iznosio oko šest biliona dolara. Ne, nije greška: šest biliona.
Jugoslavija je zapravo – bankrotirala 1982. Tu informaciju naravno niste mogli da čujete u strogo kontrolisanom dnevniku bilo koje od šest državnih televizija raspoređenih po glavnim gradovima republika, niti da pročitate u dnevnim novinama poput Politike, Borbe, Oslobođenja, Jutarnjeg lista, Dela…
Tada je rukovodstvo države priznalo stranim kreditorima da ne može vraćati svoje dugove. Dugovi su reprogramirani 1983. i 1984. (morala su se održati i Zimske olimpijske igre u Sarajevu i svi su morali biti srećni i zadovoljni), ali je zemlja tonula u krizu sve dublje: Jugoslavija više nije imala novca za kupovinu (prije svega) energenata kao što je bila – nafta. Država je tada primarno dugovala Svjetskoj banci, MMF-u i pojedinim državama, a o dugovima koje i dalje vraćamo na ime SFRJ – mogli ste više pročitati u posebnom tekstu.
U SFRJ nije bilo nestašica
Kada oni koji pamte Jugoslaviju malo duže „stave prst na čelo“ – sjetiće se da je u nekadašnjoj zemlji i te kako bilo nestašica. One su upravo vezane za period pred samu smrt i odmah poslije smrti Josipa Broza Tita i vremena kada je država priznala stranim investitorima da ne može da servisira svoje dugove.
Hajde da pričamo o prvoj velikoj naftnoj krizi koja je pogodila i SFRJ tokom Prvog zalivskog rata između Iraka i Irana.
Rukovodstvo tadašnje zemlje uvelo je najprije rješenje „par-nepar“: ako vam se registracija automobila završavala sa 1, 3, 5, 7 i 9, onda ste mogli da se vozite svojim automobilom u ponedjeljak, srijedu i petak. Ukoliko se pak završavala sa 2, 4, 6, 8 i 0 – mogli ste da vozite utorak, četvrtak i subotu. Nedjelja je bila „otvorena za sve“.
E, kad je 1982. đavo odnio šalu pa smo priznali da para više nema – morali smo da nestašicu goriva rješavamo na drugi način – uvođenjem bonova. Za automobile ste mogli mjesečno da kupite – 40 litara goriva. Pri tom – ne smije se zaboraviti da su vozila trošila više goriva nego danas. Znatno više.
Najviše litara goriva pripadalo je vlasnicima motornih drumskih vozila preko 7 tona nosivosti i autobusa, koji su obavljali javni prevoz u drumskom saobraćaju.
Takođe veća količina bonova pripadala je „terenskim radnicima“, doktorima, veterinarima, inspektorima sa vlastitim vozilima, invalidima, kao i vjerskim zajednicama i sveštenicima koji su koristili vozila za vjerske obrede. Isti slučaj je bio i sa vlasnicima traktora, registrovanih brodova i taksi vozila. Pune dvije godine gorivo ste mogli kupovati – samo uz bonove.
Hoćete da podsjećamo na nestašice kafe? Ulja? Šećera? Brašna? I to baš u vrijeme one sjajne i bajne – SFRJ?
U Jugoslaviji su svi radili
Ni ova bajka „ne pije vodu“, ali je zbog konstantnog ponavljanja jugonostalgičara – i ona ostala univerzalno prihvaćena „istina“. Zapravo je stvar značajno drugačija.
Liberal u opsežnoj studiji – gotovo milion ljudi otišlo je „trbuhom za kruhom“. Razmileli su se Jugosloveni širom zapadnih zemalja – Austrija, Njemačka, Francuska, Sjedinjene Države i Australija postale su meke za školovane stručnjake (potpisnik ovih redova imao je nekoliko njih u porodici, ali se, avaj, niko nije sjetio da bilo šta ostavi iza sebe), ali i za one koji su otišli da rade obične fizičke poslove, kako bi prehranili svoje porodice.
Čak se svojevremeno znalo da u Francusku odlaze krojači, u Austriju obični radnici, u Njemačku inženjeri, a u SAD i Australiju – oni koji se baš nisu slagali sa postojećim sistemom, a pri tom su završili i neke škole.
I pored prvog velikog odliva mozgova (i proste radne snage) – u SFRJ je (zvanično) nezaposlenost iznosila između 9 i 13%, da bi poslije smrti Josipa Broza Tita, neposredno pred raspad zemlje, stopa nezaposlenosti bila između 15 i 16%. Naravno – mediji nisu smjeli da pišu poražavajuće podatkeU Srbiji je poslije 1984.
godine nezaposlenost narasla na nešto više od 16 odsto, dok je u Bosni i Hercegovini svaki peti radno sposobni čovjek nije imao posao. Slovenija (manje od 5 odsto) i Hrvatska (nešto ispod 8 odsto) su u toj „podjeli kolača“ nezaposlenih – značajno bolje prolazile.
Ove podatke iznijela je u svom naučnom radu „Politička ekonomija Jugoslavije od 1945 do 1990“ Suzan Vudvord, redovna profesorka departmana za političke nauke pri Univerzitetu u Njujorku
Do sredine osamdesetih, navodi autorka, broj službeno nezaposlenih popeo se na više od milion, dok je oko 400.000 osoba bilo van evidencije Zavoda za zapošljavanje.
Prava radnika bila su neprikosnovena
Priča o tome kako u Jugoslaviji nije bilo štrajkova zasnovana je prije svega na tome što tada nije bilo društvenih mreža, kojima bi se „odmah i sad“ saznalo da neko tamo negdje štrajkuje zbog toga što se ne ispunjavaju njegova osnovna prava – kao što je na primjer – pravo na platu. Ovako – bili ste osuđeni na zvanična glasila.
Vjerovali ili ne – iako su podaci veoma šturi – mogu se i u SFRJ pronaći primjeri velikih štrajkova (mada ostaje nejasno – kako su to radnici štrajkovali protiv samoupravnog socijalizma u kom su oni donosili odluke?).
Baš u vrijeme kada je autor ovih redova došao na svijet – u medijima je zabilježen prvi serijal tekstova vezan za štrajkove radnika u SFRJ – štrajkove u brodogradilištu Uljanik iz 1967, prenosi Kurir.
