Crnogorski odbojkaški reprezentativac Rajko Strugar pokušavao je da napusti Ukrajinu i napokon je uspio u tome.
U izjavi za podgoričke Vijesti detaljno je opisao kako je na domišljat način uspio da napusti zemlju prije dva dana.
– Sve je u Poltavi bilo uobičajeno, život se odvijao normalno, mi smo trenirali i igrali. Znalo se, naravno, da se nešto događa, ali pričalo se o tome sporadično, onako uz kafu – Putin rekao ovo, Putin rekao ono… Ali, niko nije vjerovao šta slijedi. Ja sam desetak dana prije početka rata bio u Crnoj Gori da produžim vizu za boravak u Ukrajini i vratio se… Nas trojica stranaca smjestili smo se u bunker, zapravo u podrum. Tražili smo pomoć od menadžera kluba da izađemo iz zemlje, razgovarali smo s njim, ali dobili smo veoma neodređene odgovore – kako ćete, gdje ćete, možda su putevi zatvoreni… Htjeli smo da platimo koliko treba i kome god samo da se prebacimo do granice, ali ništa, nismo naišli na razumjevanje- rekao je Strugar!
Sinula mu je luda ideja – da ukrade klupsko vozilo.
– Ispred zgrade je bio parkiran klupski mini-bus, makar 4-5 dana je bio tu, niko ga nije koristio. Tokom dvije večeri u podrumu napravio sam plan puta, rekao sam mom saigraču Belorusu Kirilu Krsnevskom ‘Ja idem mini-busom, s tobom ili bez tebe i ne osvrćem se’. On je bio skeptičan, ali u subotu ujutro rano, kada sam se probudio, on je bio već spreman. Upalili smo vozilo i krenuli.
Dva sata kasnije dok su išli ka moldavskoj granici, ne znajući šta ih čeka u putu, dobili su poruku da su prijavljeni za krađu mini-busa.
– Ljudi iz kluba su vidjeli da nema vozila i raširili vijest na društvenim mrežama, sa našim fotografijama, da smo ukrali mini-bus, da mole svakoga ko nas vidi da nas zaustavi, ali su to objasnili brigom za našu bezbjednost. Istovremeno, prijavili su nas i policiji. Znam da to što sam uradio može da se tumači i ovako i onako, ali to je bilo jedino rješenje u tom momentu, jer drugog nisam imao, osim da čekam nešto, nekoga… A, nije bilo vrijeme za čekanje, već za akciju. Poltava je na auto-putu koji vodi od Harkova do Kijeva, dobro se, nažalost, zna kakve se borbe vode oko tih gradova i koliko je put između njih važan. Takođe, klub ima još vozila, a ovo niko nije danima koristio- nastavlja filmsku priču Strugar.
Dok ga je policija “jurila”, putujući u nepoznato, Strugar i saigrač imali su probleme na putu.
– Imao sam spremnu rutu, ali naišli smo na prepreke – dva porušena mosta, barikade… Morali smo da idemo okolnim, seoskim putevima, čuli smo avione kako nadlijeću, kao i da je bilo detonacija u blizini Poltave… Sve vrijeme su nas zvali ljudi iz kluba, nismo se javljali na telefone, ali imali smo i dodatni stres zbog toga.
Približili su se granici nakon što su prošli nekoliko kontrolnih punktova, a na oko 200 kilometara do cilja zaustavila ih je policija.
– Čim je glavni čovjek na tom punktu otišao sa našim dokumentima znao sam da je problem. Kada se vratio rekao nam je da moramo da napustimo mini-bus, jer su dobili prijavu za krađu… Bili su ljubazni, bilo im je jasno u kakvoj smo situaciji, ali nisu imali izbora.
Na punktu su stajali dva sata, a onda ih je u vozilo primio stariji bračni par iz Moldavije u istom smijeru, ali tu nije bio kraj za njega. Čuo je da je njegov otac Vladimir ušao u Ukrajinu.
– On je na dan kada je počeo rat krenuo iz Crne Gore, stigao je u Moldaviju da bi me sačekao. Bili smo u kontaktu, dogovorili smo gdje da se nađemo, ali kada sam mu javio da sam ostao bez vozila, on je odlučio da krene ka meni. Ušao je u Ukrajinu, a ja bježim iz Ukrajine… Sreli smo se na 50-ak kilometara od granice u ukrajinskoj teritoriji, moj saigrač i ja smo promijenili treće vozilo i na kraju stigli u bezbjednu zonu. Možda i u posljednji čas, jer sam čuo da je taj granični prelaz bukvalno zatrpan.
Na granici ga je sačekao počasni konzul Crne Gore u Moldaviji Andrej Stratan.
– Sa njim sam bio u komunikaciji, učinio je sve što je mogao. Bio je sa nama u Kišinjevu, obezbijedio nam je hotel, izveo na večeru. Bio sam u konstantnoj komunikaciji sa Goranom Poleksićem, ambasadorom u Rumuniji, Nikolinom Karanikić iz ministarstva vanjskih poslova, kao i sa Ivanom – ne sjećam se prezimena, ili ga možda nikad nisam ni pitao za prezime, a izvinjavam mu se zbog toga – iz naše ambasade u Kijevu, koji je, i pored svega što se događa tamo, pokušavao da mi pomogne, zvao i interesovao se. Hvala im na pomoći, na brizi, uradili su sve što su mogli- zaključio je nevjerovatan rasplet crnogorski odbojkaš.
Izvor: informer.rs
