Jedan od najvećih srpskih književnika, akademik Matija Bećković, promovisao je večeras pred bijeljinskom publikom knjigu “Onamo namo”.
Treća knjiga memoarske i pjesničke ispovijesti o posebnim ljudima, prilikama i neprilikama, sudbinskim putevima i putokazima, srpskoj tradiciji i sudbini, inspirisali su najvećeg živog pjesnika srpskog jezika da ih ovjekovječi u nezaboravu.
Foto: Prvi srpski
Neposredno pred početak pjesničke večeri, Bećković je u izjavi za medije istakao kako mu je veliko zadovoljstvo što je ponovo u rodnom kraju najvećeg epskog srpskog pjesnika Filipa Višnjića, slijepog guslara koji je, kako kaže, bio slijep, ali je više vidio nego svi koji su imali oči. Bećković je naveo da je upravo ovo veče u Bijeljini pokazatelj da vrijeme poezije nije prošlo:
– Živimo u vremenu kada se govori da je vrijeme poezije prošlo, a u stvari je došlo. Kada bi neko računao po Bijeljini, mislio bi da je ono došlo. I sigurno da ovakvih skupova možda danas nema nigdje na svijetu, a mi ne umijemo baš da se ponosimo nečim što ima samo kod nas. Kada bismo negdje drugo vidjeli da se neki narod skupio da sluša pjesnika i da sluša riječi na svom vlastitom jeziku, mi bismo se tome divili. Međutim, iako u telefonu danas ima više nego što je nekada bilo u cijeloj zemlji, te neko može da čuva ovce na Romaniji, a da posjećuje operu u Beču i da posmatra neku izložbu u Njujorku, on ipak dolazi ovdje gdje zna da ga ne čeka ništa drugo nego da sluša melodije svoga maternjeg jezika. To samo dokazuje da smo mi bili i ostali pjesnički narod i da je vjera u poeziju vjera u vječnost i vjera u vječni život. Nigdje na svijetu nećete doživjeti da vas sretne neki običan čovjek i da vam, poslije nekoliko riječi kaže da li biste mogli da mu nađete nekog donatora jer on piše pjesme, ili piše uopšte, i povjerava papiru svoj život i na taj način misli da će mu se osvetiti jer pored svega što je proživio on će istinu ispisati i ona će kad tad izaći na vidjelo, naveo je Bećković.
Tokom boravka u Bijeljini, Bećković je posjetio i Gimnaziju “Filip Višnjić”. Fotografije književnih velikana na zidovima škole vratile su mu, kaže, sjećanja na velika prijateljstva:
– Danas sam bio u bijeljinskoj Gimnaziji, a oni su na zidu postavili čitav jedan ikonostas naših velikana. Ja sam tu poznavao njih nekolicinu. Tu je bio Ćopić, Andrić, Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović. Ja sam ih sve znao i mogu da zamislim kako to izgleda sada nekom dječaku kada vidi nekoga ko je poznavao te ljude, koji su slučajno živjeli u našem vijeku. Kada su preminuli oni su otišli u ko zna koje vijekove i sad kada biste pitali nekoga kad je živjela Desanka Maksimović, ne bih se začudio da neki đak kaže u trinaestom vijeku, kao što je to možda i istina.
Knjiga “Onamo namo” nosi isti naslov kao pjesma Kralja Nikole Petrovića. Gdje je Bećkovićevo onamo?!
– Kralj Nikola je rekao onamo namo za brda ona, a ja sam rekao onamo namo iza svih vremena i vasiona, kaže na kraju Matija Bećković.
Knjiga “Onamo namo” pridružuje se prijethodnim dvjema knjigama “100 mojih portreta” i “Mojih 80” i čini troknjižje, ali i kako je jednom prilikom istakao sam Bećković, neku vrstu pjesnikove autobiografije o drugima.
Izvor: Prvi srpski
