Sportista kao nijedan drugi, heroj jednog doba i ličnost o kojoj će se pričati zauvijek.
Lički Samson, Herkul zlatnog srca, Junak iz Like, Čovjek medvjed… Samo su neki od nadimaka nevjerovatnog Marijana Matijevića.
Ovaj Ličanin je definitivno jedan od najjačih ljudi koji su ikada hodali Zemljom. Bio je rvač koji nije znao za poraz, sportista koji je svojom nevjerovatnom snagom pomjerao granice i o čijim se poduhvatima i danas pričaju legende.
Marijan je rođen 1878. godine u Dubokom Dolu, zaseoku smještenom u blizini Gračaca. Odrastao je u siromašnoj porodici. Bio je jako mlad kada se otisnuo u svijet kako bi zaradio za život.
Obavljao je razne fizičke poslove u Lici, radio je u rudnicima, a život mu se potpuno promijenio kada je otišao u Njemačku da popravlja pruge. Imao je 21 godinu kada je stigao u Berlin i u jednom oglasu u novinama video je kako u cirkusu nastupa veliki šampion Hugo Veber. Veber je za sebe tvrdio da je nepobjediv, nudio je veliku nagradu od 500 zlatnih maraka čovjeku koji se usudi da mu se suprostavi u rvanju i pobjedi ga.
Matijević nije imao šta da izgubi. Došao je u radničkoj košulji sa kapom na glavi, prišao je Veberu, zgrabio ga, podigao iznad glave i bacio na pod. Nije se ni oznojio! Veber je nakon poraza dobio otkaz u cirkusu, a vlasnici su angažovali Matijevića.
“Dugo sam se nećkao, ali zemljaci me nagovoriše. Tada skidoh ličku kapu i radničku bluzu i izađoh na pozornicu”, govorio je Marijan.
Bio je visok samo 170 centimetara
Veliki uspjeh u Njemačkoj ga je vinuo u visine. Borbe se se zakazivale, on je zahvaljujući svojoj ogromnoj snazi proputovao čitav svijet. Početko 20. vijeka, 1904. godine u Ankari je postao prvak svijeta. Nakon toga uslijedile su turneje po Sjevernoj i Južnoj Americi, ali i Kini.
Matijević nije izgledao kao snagator. Bio je visok svega 170 centimetara, imao je čak i mali stomak, a njegova kilaža nikada nije prešla 100 kg.
1907. godine ostvario je možda i najveću pobjedu u karijeri, savladao je tadašnjeg svjetskog prvaka u boksu, Italijana Prima Karnera. On je bio pravi div. Imao je dva metra i preko 120 kilograma, međutim, to nije uplašilo momka iz Like. Matijević ga je sa lakoćom podigao i bacio preko ringa u publiku.
Šta je ovaj čovjek radio…
Nije znao za poraz! Vukao je brodove, savijao potkovice, nosio 50kg u zubima…
Marijan Matijević nikada nije izgubio borbu. Njegova snaga je zaista bila nadljudska. Bez problema je savijao gvožđe, goim rukama je lomio konjske potkovice, rukama razbijao kamenje, prstima je mogao da pocijepa špil od 80 karata. Zubima je držao bure od 50 kilograma, a u isto vrijeme rukama dizao drugu…
Poznata je i legenda koja kaže da je u Njujorku povukao dva broda vezana konopcem, a da je pri polijetanju zadržavao i jedan avion. Zbog svih poduhvata u Americi, pored njegove slike pisalo je “Najjači čovjek na svijetu”.
U Americi je i otkrivena tajna njegove snage. Nakon jednog nastupa u Čikagu ljekari su napravili rengenski snimak i zaključili da Matijević na rukama, grudnom košu i vratu ima dvostruko koštano tkivo.
Nije ni čudo štto je za jedan obrok mogao da pojede četiri kilograma mesa, a pričalo se da je bez problema mogao da smaže i cijelo jagnje.
Poznanstvo sa srpskim naučnicima
U Americi je upozano i srpskog naučnika Nikolu Teslu. Tesla mu je u jednom hotelu u Njujorku 1927. godine organizovao večeru, a Matijević je zabavljao goste tako što je rukama lomio lonac. Jedan dio je za uspomenu uzeo naučnik Mihajlo Pupin. Za Matijevića kažu da je bio i veliki čovjek. Bio je poznat kao veliki dobrotvor, svima je novčano pomagao. Navodno je finansirao i istraživanja i izume svog prijatelja Nikole Tesle.
Kod Tita išao naoružan
Zbog humanosti ga je dosta cijenio i Tito. Njegova unuka Irena je u jednom intervjuu otkrila da je njen djeda tri puta posjećivao bivšeg predsjednika Jugoslavije. U Beograd je uvijek dolazio sa pištoljem, ali nikada se niko nije usudio da mu kaže da ne smije da uđe naoružan.
“Obezbjeđenje nije ni pomišljalo da mu oduzme pištolj. Samo su se sklanjali s puta”, otkrila je unuka.
Bio je aktivan do smrti
Matijević je preminuo u 74. godini u Zagrebu (1951. godine). Posljednju borbu imao je samo sedam dana pred smrt. Umro je od teške upale pluća.
Iako je jedan od najvećih sportista koje je Hrvatska imala, nikada nije dobio zasluženo posthumno priznanje. U Hrvatskoj ne postoji spomenik, ni ulica posvećena “Herkulu zlatnog srca”.
Kurir sport
