Decenijama unazad kraj godine bio je rezervisan za pripremu mesa za zimu, a 29. novembar sinonim za svinjokolj. U neku ruku i razumljivo. Dan republike bio je neradan, pa su mnogi to koristili da odrade ovaj veliki i važan posao koji im obezbjeđivao hranu do proljeća. Danas je svinjokolj u onom starom smislu samo ponegdje očuvan, a čini se da od njega nisu ostali ni čvarci. Bar ne da su dostupni onima sa plićim džepom.
Kada sam bila baš mala, nisam znala šta se tačno slavi, ali sam znala da tog 29. novembra niko ne radi i da idemo na selo kod babe i djede. Na svinjokolju je uvijek bilo rođaka, komšija, prijatelja… Svi su pomagali da se posao što prije odradi, a ujedno su se i družili. Nije bilo potrebe da se zadaci striktno dijele. Ko god je znao i htio sjekao je meso, slaninu, pravio kobasice, pekao roštilj ili kuvao gulaš…
.E, ali čvarke nije mogao da prvi bilo ko. To su mogli samo djeda i mama, jer su morali da budu “po našoj mjeri i ukusu”. Svi približno jednake veličine – mali, a hrskavi kada se otope. Da mogu da se “grickaju” onako u prolazu i bez hljeba. Kao što se danas grickaju čips ili smoki. Ni slučajno nisu smjeli da budu veliki i masni!
Osim što su svi koji su se zatekli na svinjokolju, tog dana jeli i pili, običaj je bio i da im se po nešto spakuje da ponesu kućama. Neko je dobio malo mesa, neko kobasicu, bilo je i onih koji su tražili kožuru, ali nijedan paket nije bio bez čvaraka! Jer, ko uopšte može da pojede tolike kilograme čvaraka, a i to je, iskreno, nekako bio najjeftiniji dio svinje.
U to vrijeme važilo je pravilo da “sirotinja” jede čvarke i koristi mast, dok je ulje rezervisano za one sa boljim primanjima.
Nema više Jugoslavije, a nema ni jeftinih čvaraka
Od tada je prošlo 30-ak godina. Stvari su se potpuno preokrenule. nema više Jugoslavije, 29. novembar nije praznik, ljudi su se otuđili i sve se manje druže, a čvarke danas “sirotinja” teško da može da priušti.
Postali su delikates! Deluks roba! U trgovinama se mogu naći u pakovanjima od 100, 200, 300 grama… Pa tako u zavisnosti od toga da li se radi o “običnim” ili duvan čvarcima koštaju i do 2.600 dinara po kilogramu. Nešto su jeftiniji na manifestacijama ili pijacama. Ali, gdje god da se prodaju, skuplji su od kilograma buta. I to, čak do tri puta!
To nekada nije bilo zamislivo, jer gotovo niko nije kupovao čvarke. Oni koji su ih imali dijelili su ih “šakom i kapom”. A od najsitnijih ostataka, koje niste mogli nikome da date (mi smo ih u kući zvali roždine) pravile su se pogačice sa čvarcima. Teško da bi danas neko ko ovaj delikates kupuje po paprenoj cijeni, bio spreman da ga iskoristi za pogačice.
Slično je i sa mašću. I ona je u međuvremenu postala “zdrava”, pa za kilogram nerijetko treba izdvojiti i dvostruko više para nego za litar ulja.
Stručnjaci imaju objašnjenje za ovu pojavu. Tvrde da je razlog tome sve manji broj svinja, kao i činjenica da one imaju sve manje masnoće… Ipak, čini se da su i marketing i promocija učinili svoje. Jer, čim se nešto proglasi zdravim tražnja počne da raste… Dobri menadžeri to znaju da iskoriste i da zarade! A zašto i ne bi, kada ima onih koji su spremni da plate i nerazumne iznose, samo zato što je to stvar prestiža!
Čvarci se danas mogu kupiti novcem, ali ne i ono što je nekada išlo uz njih. Iskrenost, osjećaj za druge, prijateljstvo, drugarstvo, zajedništvo… To je neprocjenjivo i sve više nam fali! A upravo je to ono što je “sirotinju” s početka priče činilo bogatijom nego što su i ona i bilo ko drugi tada vidjeli.
Ko zna možda će za 30-ak godina opet doći neko novo vrijeme… I možda će se čvarci opet, nakon disnatora i druženja, naveliko i naširoko dijeliti po komšiluku… Do tada starijoj i srednjoj generaciji ostaju samo sjećanja na Dan državnosti zemlje koja više ne postoji i činjenicu da su istopljeni komadići svinjske masnoće nekada bili dostupni svima, a ne privilegija bogatih!
(RTS)
