U Bijeljini je teško tragati za izgubljenim vremenom, za istorijom. Pisanih tragova skoro da i nema, a sjećanja blijede i nestaju, odlaze u zaborav ljudi i vrijeme, nestaju građevine, u prah i pepeo pretvaraju se vijekovi, i život teče nekim novim, doskora nepoznatim putevima. Iz rijetkih rukopisa mogu se razabrati obrisi prošlosti, čiji su tragovi izgubljeni.
U knjizi “Korzo stare Bijeljine” Slobodan Petrović je pisao o dva grada na Savi, dvije Rače, Bosanskoj i Sremskoj, koje su nekad živjele velike i svijetle trenutke, a sad su utonule u ništavilo. I tih nekoliko stranica teksta, uz bilješke Mustafe Grabčanovića, jedini je trag onoga što je nekad bilo. Kad prođete cestom od Bijeljine prema Savi, nećete primijetiti ni najmanji znak da je tu nekada bio pravi, veliki grad. Bijeljinci koji još pamte znaju da je na okuci, na kojoj put savija uz rijeku, bila kafana, a prije nje spomenik poginulim partizanima. I to je sve. Do obližnjeg graničnog prelaza, prije mosta, nema ničega. Niko ne bi rekao da tu još traju nevidljive sjenke grada sa kratkom, ali sjajnom istorijom. Isto je i sa druge strane.
Prošlost je mrtva na obalama rijeke.
Kako je nekad bilo
Daleke 1658. godine kroz naš kraj je proputovao francuski diplomata M. Quiclet, koji je, po zadatku francuske vlade, išao iz Dubrovnika, preko Sarajeva i Bijeljine, za Istanbul, i o tome ostavio putopis. To je najstariji putopis u kojem se pominje Bijeljina, a štampan je na francuskom jeziku 1664. godine u Parizu. Godine 1905. preveden je na bosanski jezik i objavljen u Glasniku muzeja u Sarajevu. Uz kraći dio o Bijeljini, tu se nalazi i zapis o Rači ( Sremskoj): …” Krenusmo sutradan, u ponedeljak na 27. maj, nakon šest sati puta, sa istim našim kolima , stigosmo na granicu pokrajine Bosne, koju međaši velika rijeka Sava, i pošto smo je prešli na skeli, uđosmo na drugoj strani u grad zvani Rača, vrlo lijep i velik, sa lijepim džamijama, te smo se nastanili u sobama jednog od dvaju hanova, što ih tu ima, od kojih se jedan zove Hadži-Ahmetov, a drugi Hadži-Mustafin han.”
Šest godina nakon toga kroz ovaj kraj je prolazio čuveni turski putopisac Evlija Čelebija ( Čelebi) i ostavio takođe zapis o Rači.
“Podigavši se odatle ( iz Bijeljine, to jest Biline, kako se tada zvala) krenusmo opet prema sjeveru, kroz šume, i za četiri sata stigosmo u tvrđavu Raču. Najprije smo došli na suprotnu stranu tog utvrđenja, grada sa trgovačkim pristaništem (bender). Lađom smo prešli rijeku Savu, odsjeli smo kod carinskog povjerenika (gumruk-emini). Nastojeći da pregledamo i upoznamo ovu varoš, koja je veliko trgovačko pristanište, najprije smo se obratili starcima, učenim ljudima dobrim ljudima, koji dobro poznaju mjesto.” Evlija je zapisao da Rača “ima muftiju, predstavnika šerifa, spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, carinskog povjerenika za harač…Ima i tržnog nadzornika, baždara i načelnika grada.” O naselju dalje kaže : “ Tu se nalazi sedam muslimanskih i četiri bugarske i srpske mahale, ima 550 kuća, prizemnih i na sprat. Svi su putevi potpuno potpođeni daskom, štaviše, i sve ulice su potpođene daskom i balvanima… Ima pet džamija, dvije medrese i tri osnovne škole, dvije derviške tekije, dva mala hana, jedan hamam i tri drvena mosta, sedamdeset dućana, a nema bezistana. Na glasu su im hljeb, medovina šljive i jabuke.”
Sremska Rača, je, inače, opkoljena lukom rijeke Save s tri strane, a sa četvrte strane je imala kanal, pa je, praktično, bila neka vrsta ostrva, na izuzetno važnom strateškom mjestu.Turci su ga osvojili u proljeće 1526. godine, nešto prije Mohačke bitke, a grad je ubrzo postao jako vojno uporište. U 18. vijeku na bosanskoj strani je podignut grad-blizanac, Bosanska Rača, zbog važnosti tog vodenog puta i velike luke, važne za Tursku carevinu. Tada je taj kraj pripadao Sremskom sandžaku. Luka na Savi između dvije Rače bila je jedna od najvećih u evropskom dijelu carevine, tu je stizala roba sa zapada, pa se prevozila dalje u unutrašnjost. Brodovima su stizali odjeća i obuća, hemijski proizvodi, metalni predmeti i alat, a utovarani su poljoprivredni proizvodi, stoka, vuna, drvena građa. Bilo je to zlatno doba za oba grada na obali Save. Ali, kad su se, nakon poraza kod Beča 1683. godine, Turci počeli povlačiti iz Ugarske i Srema, jedna od najvećih bitaka odigrala se kod Sremske Rače. Pošto je grad, opkoljen vodom, bio skoro neosvojiv, austrijska artiljerija ga je toliko bombardovala, da je sve bilo uništeno. Od toga se Sremska Rača više nikad nije oporavila. A konačni udarac zadale su joj velike poplave 1932. godine, zbog kojih je izvršena regulacija korita Save, a grad premješten na drugu lokaciju.
S druge strane je bila Bosanska Rača, krajnja trgovačka stanica prema Evropi, koja je, zbog velike luke, bila izuzetno važno mjesto i u doba turske, a i austrougarske vladavine. Na kraju truskog perioda Bosanska Rača je imala stotinak kuća, poštu, nekoliko hanova i hotela, dosta dućana i magacina za smještaj robe, kao i riječnu agenciju, a mnogo ljudi radilo je na istovaru i utovaru robe. Grad je dobio na važnosti kad je 1917. godine izgrađena pruga od Mezgraje do Bijeljine, i od Bijeljine do Save. Uz već postojeću skelu izgrađena je tada dvoužetna žičara, koja je danonoćno prevozila ugalj preko rijeke.
Bosanska Rača je bila važno trgovačko mjesto i u tursko, i u austrougarsko doba. Po prometu je to bila jedna od najvećih riječnih luka u ovom dijelu Evrope, pa se naselje, od svog osnivanja u 18. vijeku, do početka dvadesetog vijeka ubrzano razvijalo. Građene su kuće, magacini, upravne i administrativne zgrade, kafane i hanovi, a broj stanovnika stalno se povećavao. Grad je imao izuzetno dobro zaleđe – plodnu Semberiju, iz koje su se izvozile sve vrste poljoprivrednih proizvoda. A kad je izgrađena pruga i ugalj počeo pristizati iz Mezgraje i Ugljevika, Bosanska Rača je doživjela procvat. Žičara je radila bez prestanka, ali su mnogi već tad sanjali o izgradnji velikog mosta, koji bi povezao dvije Rače. Taj most je izgrađen 1934. godine i nosio je ime Most kraljice Marije. Bio je to izuzetan građevinski poduhvat za to vrijeme i pravi izlaz u svijet za cijelo područje sjeveroistočne Bosne.
U luku Rača dolazilo je mnogo trgovačkih i teretnih brodova, ali su često pristajali i putnički, pa i oni brodovi koje bismo danas zvali turističkim. Bili su to lijepi parobrodi, s ogromnim dimjacima iz kojih je kuljao gust dim i koji su dovozili putnike sa svih strana, na oduševljenje radoznalog naroda i radost kafandžija i trgovaca račanskih. Najpoznatiji hotel u Bosanskoj Rači zvao se Posavina, a vlasnik je bio Avram Solaković. Hotel je imao udobne sobe za goste, kuhinju, restoran i sve što je bilo potrebno za odmor i razonodu došljaka. Uz to, kako je zabilježio Slobodan Petrović, u gradu je bilo još šest kafana, a vlasnici su bili i domaći ljudi, ali i oni sa strane, koji su u prometnoj luci vidjeli mogućnost za dobru zaradu. Poznate trgovačke radnje držali su Jovo Makić, Zora Martić, Saja Kićanović, Huska Džafić, Lazo Lazarević Dunjo, bilo je dosta zanatlija, prevoznika, nosača, željezničkog i carinskog osoblja i svakojakog svijeta koji se, uz odgovarajuću naknadu, nalazio na usluzi onima koji danonoćno dolaze u luku i odlaze dalje. Tu su bile dvije brijačnice, jedna opančarska radnja, pa kovač, aščinica, kao i ćurčijske i krojačke radnje, a poznate pekare držali su Milica Petrović, Drago Glišić i Jovo poznat po nadimku Pekar, i sam došljak u Raču.
Često su domaćini iz Bijeljine dolazili u Bosansku Raču da kupe hljeba i mesa, a tada poznate mesare imali su Johan Miler zvani Švabo, Mađar Leto i Vencel Komeštik, koji je prije toga imao radnju u Bijeljini, pa se doselio u Raču zbog boljeg posla. Radila je i tadašnja taksi služba, a uz automobile, dugo su putnici prevoženi i fijakerima. Zapamćena su imena kočijaša Žike Todorovića, Voje Stefanovića, Borka s nadimkom Stjenica, Zulejke Selimovića i ostalih. Oni su bili na raspolaganju razmaženom i, dakako, bogatijem dijelu građanstva, koje se nije izvoljelo voziti vozom, pa čak ni autom, ko sav ostali narod, već su htjeli gospodski putovati. Makar to i duže trajalo. Česte mušterije račanskih fijakerista bili su mlađi trgovci, koji bi se, nakon uspješno obavljenog posla, opuštali u kafanama i salonima u Rači, pa su, u blaženom stanju, u sitne sate kretali fijakerom u Bijeljinu. A bilo je tu i onih koji su, zarad provoda i burnog noćnog života u Rači (kakvog tada nije bilo u Bijeljini) angažovali fijakere da ih dovezu do uvijek budnog lučkog grada i njegovih noćnih atrakcija, među kojima su bile i brojne animir-dame, pristigle sa svih strana.
Slobodan Petrović je zabilježio i da su posao prevoza zaprežnim kolima obavljale brojne kiridžije, koji su, sa svojim kolima i dobrim konjima, put od Rače do Bijeljine prevaljivali za manje od tri sata, sa kraćim odmorima u Ružinom hanu i u Dvorovima. Najpoznatiji je, po svojoj tačnosti i pouzdanosti, bio kiridžija Haso iz Bijeljine, koji je godinama radio za velike bijeljinske trgovce.
Pored brodova, u Raču su, iz pravca Zvornika, stizali i veliki splavovi, koji su prevozili drvenu građu i balvane. U Rači je sve to pretovarano u vagone, koji su kretali prema evropskim centrima. Najveći trgovac u ovoj branši bio je Jovo Makić, koji je u Rači imao i kafanu, a u Bijeljini nekoliko trgovačkih radnji.
U to vrijeme u gradu je bilo 80 stalno zaposlenih radnika, koji su radili na utovaru i istovaru, u riječnoj kapetaniji i brodskoj agenciji, u administrativnoj službi i carini, u pošti, na žičari, u finansijskoj i žandarmerijskoj stanici, u drumskom saobraćaju i ostalim državnim ustanovama. Uz privatni posao, dućane, kafane, zanatlije i prevoznike, bio je to značaj broj ljudi koji su u ovom gradu zarađivali za život.
Na početku Drugog svjetskog rata most je teško oštećen, a žičara je potpuno uništena. Most je ubrzo nakon rata obnovljen, žičara nije. Ali, smrtni udarac Bosanskoj Rači zadala je pruga. Naime, 1948. godine proširena je uskotračna pruga od Bijeljine do mosta na Savi, a ta je pruga, iz nepoznatih razloga, mimoišla Bosansku Raču i ostavila je sa jednom trakom pruge uskog kolosijeka. Luka je bila uništena u ratu, posla ni za koga više nije bilo, i nekada živ i prosperitetan gradić na obali Save počeo je brzo da odumire. Jedna za drugom gasile su se državne službe, kafandžije i trgovci su otišli, za njima polako i ostali. Sav transport je prebačen na prugu, pa je skela prestala s radom. Nije prošlo mnogo vremena, a preostali stanovnici su se takođe raselili, trbuhom za kruhom, i cijeli jedan život prekrio je zaborav.
Kad danas prođete putem, od Bijeljine prema Beogradu, ništa vas neće podsjetiti na Bosansku Raču, nekadašnju važnu luku i lijep, bogat i živahan gradić uz rijeku. Stariji znaju da je voz za Šid išao godinama nakon toga, a onda se zaustavio. Stalo je vrijeme, nestali su životi. Nema više ni bijeljinske željezničke stanice, ni pruge, ni Rače, otišle su generacije na onu stranu vječnosti, i ništa više nije kao što je bilo.
Ostale su još samo nejasne uspomene, da blijede i tinjaju poput slabe vatre koja se gasi i dotrajava.
Dok i nas i naše sjećanje polako obuzima tama iz koje nema izlaza.
“Korzo stare Bijeljine” (Prvi srpski)
