Teški, ali uspješni pregovori vođa naše fudbalske reprezentacije s francuskim brodskim kompanijama za povratak u Evropu s Prvog svjetskog prvenstva 1930.
Zvuči nevjerovatno, ali nekada su Brazilci čeznuli da nas pobijede u fudbalu! Prvi megdan smo podijelili u obostranom debiju na svjetskim prvenstvima i zagorčali im život. Tim po imenu Jugoslavija, a u stvari srpska reprezentacija, 14. jula 1930. je u Montevideu pobijedio s 2:1.
I Brazil je jedva čekao da se osveti. Prilika se ukazala dok mu je rana bila još svježa. Posle Svjetskog prvenstva u Urugvaju naši fudbaleri su odigrali jednu utakmicu u Buenos Ajresu i dvije u Rio de Žaneiru.
„Ove su nam utakmice dale dobar finansijski rezultat, a kako su bile klupske to nemaju i ne mogu imati ono značenje, koje im se u zemlji pridaje”, obrazloženo je u Izvještaju o radu Jugoslovenskog fudbalskog saveza 1930. „Sve su reprezentacije odigravale slične utakmice, koje su pogubile, jer se pod onim prilikama utakmica ne može dobiti. Već kod našeg prvog dolaska u Rio de Žaneiro mi smo sa klubom Vasko da Gama zaključili dvije utakmice, koje smo onda odigrali. To je zaključeno 5 jula. Utakmicu u Buenos Ajresu smo zaključili u Montevideu. Utakmicu u Buenos Ajresu izgubili smo sa 1:3. Igrali smo protiv kom. momčadi Argentine. Prvu u Braziliji izgubili smo sa 1:4. Igrali smo protiv reprezentacije, a drugu sa 1:6.”
Ali, Brazilija, kako smo tada zvali tu zemlju, gorjela je od želje da „pokaže izuzetne sportske vrijednosti, koje se nisu vidjele u Montevideu kada smo odmjerili snage s tim istim Jugoslovenima”, najavljivao je 5. avgusta 1930, dnevni list „Noite”, koga se u svom „Dugom putovanju kroz fudbal i medicinu” (1989) još sjećao Mihailo Andrejević, kada je na putu za Montevideo brod s našom ekspedicijom pristao u Riju:
„Pala nam je u oči naročito velika reklama čuvenog brazilskog lista, koji se zvao „Noite” (na portugalskom „Veče”) ”.
U svojim uspomenama jedan od vođa našeg pohoda u svjetski vrh (Jugoslavija je dospjela u polufinale) i kasnije decenijama jedan iz najužeg kruga najviših rukovodilaca Fife, iznio je i ovu pojedinost:
„Po povratku iz Buenos Ajresa u Rio de Žaneiro vozili smo se jednim njemačkim brodom koji se zvao „Kap Norte”. Slučajno je tim brodom putovao i predsjednik Brazilskog fudbalskog saveza Almeido de Kosta sa svojom ženom. U njegovom društvu svi smo se prijatno osjećali, a još više u društvu njegove mlade, lijepe i inteligentne supruge. U razgovoru sa njim saznali smo da je on višestruki sportista Brazila i da nosi titulu prvaka Brazila u gađanju iz pištolja. Koliko se sjećam rekao nam je da je bio i svjetski prvak u ovoj disciplini. Putovanje ovim brodom trajalo je pet dana i na brodu smo sklopili mnoga poznanstva. Naš Đokica Vujadinović nastojao je da postane što prisniji prijatelj sa predsjednikom de Kostom i njegovom suprugom. Dobijali smo utisak da je on pri tome bio vrlo upadljiv i nametljiv. Međutim, kada je čuo da je predsjednik Fudbalskog saveza Brazila prvak u gađanju pištoljem, njegova upadljiva nametljivost odjednom je iščezla”.
Pred našom ekspedicijom su bili mnogo teži zadaci. Trebalo je da iz Montevidea krenu 2. avgusta (svjetsko prvenstvo je završeno 30. jula), ali francuski brod „Alzina” zbog kvara nije ni krenuo iz Marselja. Kao najbolje rešenje nađena je „Masilija”, koja je 17. avgusta zaplovila iz Rija ka Starom svetu.
„Ovo je učinjeno bez ikakve naplate i ako je razlika u cijeni između dva broda po osobi u drugom razredu 50 pesosa urugv. Šta više vođstvo je uspjelo da dobije od francuskih kompanija u gotovu razliku vožnje između Montevidea i Rio de Žaneira (za povratak) u iznosu oko 550 dol. SAD pošto smo morali njemačkim brodom „Kap Norte” da putujemo od Buenos Ajresa do Rio de Žaneira, što je koštalo 3990 arg. pesosa, da bi na vrijeme stigli na utakmice u Rio. Sve ove pretumbacije u rasporedu zadavale su vođstvu mnogo briga, jer je prijetila opasnost da imamo velike deficite pošto je urugv. savez samo do 31. jula platio troškove. (I to bi i bilo da nismo imali već zaključene utakmice u Rio de Žaneiru i Buenos Ajresu). U B. Airesu smo likvidirali i ostala naša potraživanja drugi dio razlike u vožnji brodom, putni trošak željeznički Marselj-Beograd. Ovde moramo napomenuti da je urugv. savez bio veoma galantan, jer nam je platio razliku vožnje željeznicom Bordo-Pariz, kao i razliku za šest dana u dnevnicama”, pohvalili su se Andrejević, Kosta Hadži i Boško Simonović, vođe puta, u svom izvještaju JNS.
S našom reprezentacijom i vođom brazilske ekspedicije na Prvom svjetskom prvenstvu u Rio, tada glavni grad Brazila, doplovili su i predsjednik Fife Francuz Žil Rime i potpredsjednik Mađar Moric Fišer. I 9. avgusta 1930, uoči prve utakmice naših fudbalera u Riju, „Žornal do Brazil” je otkrio da će „dolazak dvojice sportskih rukovodilaca na tribinu da najavi 21 počasni plotun”.
„Kafa s mlijekom” bez mlijeka
U vrijeme kad su naši fudbaleri kao BSK igrali u Riju u Brazilu je počelo da vri. Do tada su se na mjestu predsjednika smjenjivali guvernatori Sao Paula i Minasa Žeraisa. Takva politika je nazvana „kafa s mlijekom”, jer je prva država bila najveći proizvođač kafe, a druga mlijeka. Međutim, pravdajući se Velikom ekonomskom krizom, zbog koje je desetkovan izvoz glavnog brazilskog proizvoda, tadašnji predsjednik Vašington Luis je za svog nasljednika predložio zemljaka iz Sao Paula Žulija Prestesa. On je i pobijedio na izborima u martu 1930, ali nije preuzeo dužnost u novembru, jer je došlo do vojnog udara. Dan prije polufinala Svjetskog prvenstva, 26. jula 1930, ubijen je u Resifeu (država Pernambuko) gubernator Paraibe Žoao Pesoa (od tada se njen glavni grad zove po njemu, a tu je naša reprezentacija igrala 14. novembra 1989), koji bi bio potpredsjednik Brazila da je Žetulio Vargas iz Rio Grande do Sul pobijedio na izborima. Ubice nikada nisu otkrivene i u vrijeme kada su naši fudbaleri bili u Riju politička situacija u Brazilu je počela da se usijava. Završilo se time što je, na kraju krajeva, Vargas postao diktator.
Nije bilo med i mlijeko ni u Urugvaju, u to vrijeme „južnoameričkoj Švajcarskoj”. Bilo je zahtjeva da se u vrijeme ekonomske krize ne bacaju pare na izgradnju stadiona za 100.000 gledalaca, ali predsjednik države Huan Kampistegi nije popustio.
I u Boliviji, s kojom je naša reprezentacija igrala u Montevideu, 1930. je bila „vrela zima” (na južnoj Zemljinoj polulopti je u vrijeme Prvog svetskog prvenstva bilo to godišnje doba). Tamo je 28. maja državnim udarom je svrgnut Ernando Siles (tačno mjesec dana kasnije za privremenog predsjednika države je postavljen Karlos Blanko), po kome se zove najveći kolumbijski stadion (građen u vrijeme dok je bio na vlasti) na nadmorskoj visini od 3601 metra! Kongres Fife je 2007. zabranio da se međunarodne utakmice igraju na visini iznad 2.500 metara, ali je kasnije načinjen izuzetak za ovaj stadion pod obrazloženjem da je nacionalni.
Životni promašaj operskog pjevača
Iseljenici iz Jugoslavije su ostavili dirljiv utisak na naše fudbalere, jer su se, naročito oni najimućniji, isticali gostoljubivošću. Ali, jedan slučaj je razdirao srce, a Mihailo Andrejević ga je sačuvao od zaborava:
„Na toj večeri pjevao je naš čuveni operski pjevač iz Beograda Žika Tomić. On je došao u Južnu Ameriku sa željom da se proslavi u tadašnjoj čuvenoj operi „Kolon” u Buenos Airesu. Međutim, i pored velike pomoći, koju su mu pružali naši iseljenici, on nije uspeo da se probije, i takoreći živio je od pomoći naših iseljenika, kojima je pjevao naše pjesme na zabavama naših ljudi. Težak i tužan je bio naš rastanak sa Žikom Tomićem. On nam je suznim očima govorio da ni sam ne zna kroz koliko godina će moći da se vrati u našu zemlju, što zavisi od toga da li će doći do potrebnog novca. On se poslije pet godina od našeg viđenja vratio u zemlju i umro je u Donjem Milanovcu, odakle je rodom”.
