Za prestupe, poput krađe, vrijeđanja ili čak neispravne mjere prilikom prodaje na pijaci (“jeksik na kantaru”), u Beogradu se početkom 19. vijeka, odgovaralo krivično. A kazna za prestupnika bila je – korbač ili šiba!
Sa koliko će štapova osuđeni biti batinan, zavisilo je od težine krivičnog djela.
Mada u Srbiji u to vrijeme nije postojao krivični zakonik niti su osobe u beogradskom sudu imale bilo kakvih nužnih pravničkih znanja, ipak, gledalo se da presude budu, ma koliko to kontradiktorno zvučalo – pravične, pišu Kaldrma i Nacionalna geografija Srbija.
Tako su 1828. godine osuđena dva bećara, koji su “zimus u varoši ovdašnjoj šest kojekakvih kuća poharali. Zato je odluka bila da se rešenije šibe nad prestupnicima ispuni”. Presuda je trebalo da se izvrši kod Batal džamije ili na nekom prometnom mestu u Savamali i to “u kakovi pazarni dan, kad je naroda poviše”.
Za ovakvo kažnjavanje vladalo je veliko interesovanje kod Beograđana.
Tog dana okupljala se iz svih krajeva grada masa naroda da bi prisustvovala izvršenju kazne.
U svim prethodnim slučajevima bilo je zabilježeno da je, dok bi pljuštali štapovi po tijelu osuđenika, okupljena masa dobacivala uvredljive riječi i savjetovala ga da više ne pravi takve ispade zbog kojih ga sad ovako javno šibaju.
Međutim, šibanje ova dva pomenuta bećara, ipak, se nije održalo u gradu i nije bilo javno. Razlog je bio samo praktičan umjesto milosrdan.
Srpske vlasti su se zabrinule da veliko okupljanje naroda koji je u tolikom broju došao da se naslađuje poniženjem osuđenika, kod Turaka u kalemegdanskom garnizonu ne izazove sumnju da se radi o kakvoj buni.
Kazna je zato izvršena u kneževom konaku, bez svjedoka, uvreda i galame, samo uz jauke i krike osuđenih kako bi im veliki prut svakim udarcem nanosio jaku bol po ogoljenom “debelom mesu”.
Ipak, kako je vrijeme prolazilo, tako se i kazna batinanja (šibe) počela ublažavati.
Već 1842. godine, uviđajući da je šiba kao mjerilo kazne veoma okrutna i surova daje se mogućnost sudovima da kaznu šibanja po svom ličnom nahođenju i ne upotrijebe.
U pismu od 19. marta 1842. godine preporučeno je svim sudovima pa i beogradskom: “da primiriteljni sudovi po njinom blagorazumiju, nad onima kojima bi inače kazne štapova dosudili, mogu namjesto takove novčanu kaznu no najveću do pet talira izreći, a da novci otud doodeći pripadnu obščinskoj kasi…”
Međutim, i pored tog uputstva, kazna šibanja se i dalje često, i vrlo rado, primjenjivala. Smatralo se da će takva kazna mnogo “popravnije” djelovati na prestupnika nego globa, mada su mišljenja o tome bila podijeljena.
Moralo je da prođe još dosta vremena da bi i oni najkonzervativniji uvjideli da je vrieme odavno pregazilo stare kazne običajnog prava. Pogotovu, što je Srbija već imala svoj krivični zakon.
Tek 1861. čitavih 19 godina od prvog pokušaja da se ublaži pa i ukine šiba kao kazna, stalo se na stanovište, da je krajnje vrijeme da se ona izbaci iz sudskih termina.
Zbog toga je 11. maja 1861. godine razaslat cirkular svim ministarstvima, sudovima i okruzima u kome je pisalo: “…Želeći ukinuti šibu kao kaznu protivnu duhu vremena i zatupljujući građanima čuvstvo čovječnosti, njegova svetlost (Knez Mihailo Obrenović), shodno predloženiju popečiteljstva pravosuđa i soglasijem Soveta, blagovolili je previsoko rešiti da se kazna šibe ukine, a sudovi mesto ove, da osuđuju na robiju po razmeri postavljenoj u uredbi o zameni ove kazne”.
Javno šibanje i batinjanje će tako, zahvaljujući progresivnom vladaru Srbije zauvijek nestati u istoriji, kao posebno surov i ponižavajuć način kazne. Ipak, neočekivano će se pojaviti u teškim godinama okupacije u Drugom svjetskom ratu kada će mu rado pribjegavati lokalne kabadahije pod oružjem, kao vid terora nad narodom i nametanja poslušnosti.
Od šibanja kao kazne bilo je i smrtnih slučajeva u to vrijeme, da su i muškarci i žene koji su bili tučeni na ovaj način, ubrzo umirali od povreda.
(glassrpske)
