Povodom sjećanja na Kosovski boj koji se odigrao 1389 god. objavljujemo tekst i pjesmu Bojna Savića profesora razredne nastave.
Vidovdansko praskozorje 1389. godine odisalo je neobičnom tišinom koja nije ni slutila onome što će odjekivati vijekovima.Čuli su se samo duboki zvukovi zlatnih manastirskih zvona koja su pozivala srpske seljake i gospodu, srpsku djecu i njihove djedove da pristupe tajni pričešća i da se pomole Bogu za očuvanje naroda i zemlje od onih koji nisu ni znali ni koji su narod, niti iz koje su zemlje, a tek nisu znali ko je Bog.
Dok su polako prilazili ka oltaru dodirujući se poluoštećenim oklopima pridodavajući jačini zvuka zvona koja nisu prestajala da odjekuju, plač majki i sestara nadglašavao je svaki zvuk koji je lomio unutrašnje oklope svakog junaka. Majčine suze pune jecaja koje su natapale crkvene zidine davale su sinovima i očevima posebnu snagu da ukrste koplja na tek izniklim božurima sa onima koji su još kao djeca odvedeni i kojima su na svaki mogući način pokušavali da izbrišu prošlost.
Vijekovi su prošli od trenutka kada su knez Lazar i Miloš Obilić sa svim ostalim borcima, koji nisu ništa manje bitni, branili narod od nestanka i branili svaki komadić prošlosti koji ne smije ostati u zaboravu. Danas, mnogi pokušavaju na svaki mogući način da odlome parče po parče istorije ovog naroda, a nije ih sramota, a ni briga da odlamaju i mnogo veće komade koji prijete potpunom rušenju srpske tvrđave.
Ukoliko ne želimo da kao narod pokleknemo i zauvijek ostanemo u ruševinama bez ikakve prošlosti, moramo početi da našu istoriju učimo i da vraćamo otete djeliće i da ih vraćamo na mjesta koja tvrđavu čine onakvom kakva i treba da bude, sigurna i što viša i bliža Bogu.
Autor :Bojan Savić
