Na današnji dan 1898. godine rođena je Desanka Maksimović, srpska pjesnikinja, profesorka književnosti i članica Srpske akademije nauka i umjetnosti. Tim povodom objavljujemo tekst Bojana Savića, profesora razredne nastave, posvećen jednoj od najvećih srpskih književnica.
Dok se Desanka Maksimović vraćala sa Vukovog sabora, pregršt ljudi euforično je pozdravljalo najpoznatiju srpsku pjesnikinju, a na sve to se šapatom obratila akademiku Matiji Bećkoviću i pitala ga: „Hoćemo li propasti?“
Ako je književnost oduvijek predstavljala stub srpskog naroda, trenutak kada su željeli da izbace književnicu iz gimnazijskih čitanki predstavlja i više od propasti koja bi dovela do neobnovljivih kulturnih ruševina. Da li je postao „trend“ ili je postalo normalno da budemo zatrpani gomilom bespotrebnih i apsurdnih sadržaja ili zbog neznanja olako prihvatamo tuđe, a zaboravljamo svoje, pitanja su koja kriju više odgovora, a plašimo se da se suočimo makar i sa jednim odgovorom. Plašimo se da se suočimo i sa samim sobom… „Strepnja“ je obuzela svaki dio našeg bića, uvukla se duboko pod kožu i ne misli da izađe kroz već zapušene pore. Ne uzimajući ljubav i dobrotu za glavne životne motive kako bismo živjeli kao u bajci, postali smo skloni nasilnim, nečistim i nemoralnim radnjama, pa naši životi sve češće postaju poput „Krvave bajke“.
Desanka je pokazala da je „Proljeće“ jedino godišnje doba u njenom srcu, doba kada sve postaje življe, kada srce zaigra zajedno sa prirodom i izaziva sreću i ekvilibrijum uma. Cijeli život je pokazivala vedrinu koju nije sebično zadržavala za sebe već je nastojala da svakom čovjeku ureže srećne crte lica koje bi govorile „Hoću da se radujem!“ Greške su sastavni dio života, ali svjesno griješiti i ogriješiti se o nekoga ko je drugima brisao greške velika je greška. Trudimo se da iz svake nepromišljenosti naučimo važne životne lekcije, pa da ne bismo i mi jednog dana „Tražili pomilovanje!“
Autor: Bojan Savić, profesor razredne nastave
