Bijeljina je među prvima u Bosni i Hercegovini imala autosaobraćajno preduzeće za prevoz robe i putnika. Današnje preduzeće “Semberija-transport” je njegov naslednik. A to je bilo daleke 1931. godine, kada je u ondašnjoj Jugoslaviji bilo samo dvanaest ta
Porodica Đukanović, koja i danas živi u Bijeljini, starinom su iz Crne Gore. U Semberiju su doselili u prvoj polovini 19. vijeka. Prvi Đukanović – rodonačelnik porodice u ovom kraju – zvao se Blagoje i nastanio se u Brodcu, tada malom i dosta siromašnom selu. Sa svojom suprugom Jovankom savio je skromno porodično gnijezdo i poslije dolaska u Brodac otvorio je trgovačku radnju. Tu u semberskom selu Brodcu stekao je novi zavičaj. Zavolio je njegove ljude, a oni su zavoljeli njega. Bili su to teški i skromni počeci života i rada prvoga pretka Đukanovića u Semberiji. Tu u selu, nedaleko od novosagrađene crkve, njih dvoje su kupili nešto zemlje za plac porodične kuće i tako otpočeli svoj život. Bilo je teško. Vrijedni i snalažljivi, njihova trgovina je dobro napredovala i donosila znatne prihode. Moglo se živjeti i misliti o budućnosti porodice koja se povećavala novim mladim članovima. Trgovački posao je išao dobro i imetak se uvećavao. Tu u Brodcu, bračnom paru Blagoju i Jovanki, rodio se sin Milorad koji je kasnije, poslije završene škole, uspješno nastavio očeve poslove. On je bio pravi očev nasljednik u vođenju trgovačkih poslova.
Trgovina Đukanovića u Brodcu bila je nadaleko čuvena po izboru i asortimanu robe. Blizina riječnog pristaništa Bosanska Rača i vodenog saobraćaja rijekom Savom uzvodno i nizvodno omogućila je uspješne izvozne trgovačke poslove. Milorad Đukanović je izvozio samo pšenicu. Imao je na Savi svoj stalni šlep na koji je moglo da stane 800 džakova pšenice koju je tako, Savom i Dunavom, uspješno izvozio u Austriju. A to je bio dobar trgovački posao koji je donosio znatne prihode. On i njegova supruga Draginja tokom vremena stekli su pozavidan imetak.
Kasnije, poslije završetka Prvog svjetskog rata, Đukanovići su prešli u Bijeljinu. Tu u gradu stasao im je sin Blagomir koji je, nakon završene škole, polako preuzimao očeve poslove.
Tako mlad, sin Milorada i Draginje Đukanović, veletrgovca iz Bijeljine, bacio je oko na kćerku veleposjednika Branka Erića iz Popova. Mlada i lijepa Zorka, kćerka Brankova i Ljubičina, još ni punoljetstvo nije bila stekla, a već se po ljepoti bila pročula nadaleko. Kao bogataška kćerka nije se mogla za svakoga ni udati. Izabranik njenog srca trebalo je da bude, ako ne ljepši i bogatiji od nje, ali onda bar kao što je bio njen otac i ona. Zato je Blagomir Đukanović bio kao rukom sudbine predodređen za nju. I zato je ubrzo obavljena vjeridba, a zatim, nekoliko mjeseci poslije, dogovoreno je vjenčanje koje je obavljeno 15. februara 1925. godine. Bila je to za ono vrijeme svadba do tada neupamćena u Bijeljini. Vjenčanje je obavio kum, bankovni činovnik iz Bijeljine, a svirali su i pjevali čuveni svirači Picvarići iz Šapca.
U Bijeljini su Đukanovići, kad su se odomaćili i razvili trgovačke veze, prvo Milorad a zatim i sin mu Blagomir, razvili svoj posao do neslućenih visina.
Radilo se danonoćno i trgovački poslovi višestruko su se uvećavali. Tada su iz Krađorđeve ulice, gdje su bili nastanjeni kad su došli u grad, kupili dio zemljišta u današnjoj Ulici vojvode Stepe Stepanovića, i tu se preselili. Bila je tu stara zgrada Hotela “Srbija” i zemljište u dubini placa prema bivšoj Drvnoj pijaci. Tu se i danas, na tom zemljištu, nalazi velika moderna vulkanizerska radnja braće Đukanovića. Hotel “Srbija” nije ni tada, a ni kasnije, radio u njihovoj režiji i zgrada i danas postoji kao stambena. Na tom prostoru izrasle su i nikle poslovne prostorije za trgovinu, za garaže, za radionicu i prostor za skladištenje robe. Blagomir je vodio osnovano saobraćajno preduzeće, otac Milorad trgovinu, a supruga mu Draginja špeceraj.
Vrijedni i požrtvovani, Đukanovići su u Bijeljini postali čuveni po svojim poslovima, ali i brojnim donacijama sportskim organizacijama grada, kulturi i zdravstvu. Nije bilo akcije
u kojoj nisu učestvovali, a naročito su pomagali Fudbalski klub “Semberija”, koji je u Bijeljini i u širim prostorima bio zapažen po svojim uspjesima na fudbalskom terenu.
Porodica Đukanović je, poslije odsluženja vojske sina Blagomira, napravila najveći i najvažniji poslovni potez i posao koji im je u narednom periodu omogućio da imaju stalne i za ono vrijeme sigurne izvore prihoda: u vrijeme modernizacije poštanskog saobraćaja 1932. godine, kad je svakodnevnu poštu trebalo prevoziti od Bijeljine do Tuzle, Blagomir je uz pomoć svoga tasta, veleposjednika Branka Erića iz Popova, i njegovo žiriranje i hipoteku, podigao veliki kredit kod banke, te krenuo u smio i rizičan poduhvat: kupio je dva mala autobusa “ševrolet” za poštansku liniju prema Tuzli. Otvorio je dvije linije prema Tuzli: preko Brčkog i preko Zvornika. Pored pošte, autobusima su prevozili i putnike. Iz Bijeljine su sa poštom i putnicima polazili u osam časova i stizali u Tuzlu istoga dana u popodnevnim časovima, a zatim, poslije noćenja i odmora, kretali iz Tuzle u Bijeljinu. To isto je iz Tuzle obavljao svojim autobusima Joko Ćetković, auto-saobraćajni preduzimač iz Tuzle. Njegova linija je bila od Tuzle prema Bijeljini preko Brčkog i Zvornika. Posao Blagomira Đukanovića, u preuzetoj koncesiji na petnaest godina, izuzetno je dobro napredovao tako da je za samo 2,5 godine sasvim vraćen kredit banci, što je tada bio veliki novac. Ovim kreditom, pored proširenja voznog parka, modernizovano je preduzeće i proširena njegova djelatnost. A tih godina život ljudi se svakodnevno mijenjao i u tim svim promjenama putovanje je bilo osnova svega, pa su se poslovi stalno uvećavali: putovalo se radi nabavke robe za trgovinu, radi školovanja na strani, radi odlaska na liječenje na stranu, radi sportskih takmičenja i nadmetanja, radi učešća u kulturnim manifestacijama, posjetama prijateljima i dr.
Pored ove koncesivne linije za Tuzlu, redovno su održavane autobuske linije dva puta dnevno za Sremsku Mitrovicu (odlazak na brzi voz) i povremeno linija Bosanska Rača – Bajina Bašta radi prevoza splavara što su niz Drinu do Bosanske Rače – spuštali splavove građe. Autobusi Đukanovića svugdje su stizali na vrijeme i svima pružali usluge. Posao je cvjetao i redovno donosio prihode kojim se uvećavao osnovni kapital firme.
I tako, Autobusko preduzeće “Semberija”, čiji je vlasnik bio Blagomir M. Đukanović, steklo je solidno povjerenje i ugled. Po prolascima Đukanovića autobusa stanovnici brojnih sela, kroz koja su prolazili, računali su svoje vrijeme, jer su bili u svakom vremenu i godišnjem dobu tačni.
Pošto se posao stalno širio, u Tuzli je kupljena lokacija od 6.000 m2 sa zgradama od kojih su adaptirani stanovi za vozače i konduktere da bi mogli prenoćiti, a zatim su izgrađene garaže za autobuse, perionice za autobuse, te smještaj i za perače autobusa. U svojoj firmi Blagomir je imao više zaposlenih: 5 vozača autobusa, 5 konduktera, 1 perač u Bijeljini, 1 perač autubusa u Tuzli i svi odrasli članovi njegove porodice.
Poslije nabavke “ševroleta”, a kad je već osjetno ojačao, kupio je autobuse “magiruse”, sa dizel-motorima, u tom vremenu posljednja riječ tehnike u oblasti automobilske industrije. Imao je tada 3 autobusa sa po 36 i jedan autobus sa 42 mjesta. Posljednji, najmoderniji autobus, kupljen je 1939. godini i prethodno je bio izložen na međunarodnom automobilskom sajmu u Beogradu. O svim vozilima firme “Semberija” vlasnika Blagomira Đukanovića, a tada je to bio poveliki vozni park, o njihovoj ispravnosti i stanju, uredno i veoma stručno, starao se mašinski tehničar Maks Kotnik, šef radionice i garaža, Slovenac koji je kod njih bio zaposlen. Maks Kotnik u svom poslu bio je veoma savjestan i iznad svega stručan i pošten.
